Vođe Evropske unije nastavljaju s igrom politike visokog rizika s grčkom vladom. Grčka je udovoljila daleko više od polovine zahtjeva svojih povjerilaca. Međutim, Njemačka i ostali grčki povjerioci i dalje nastavljaju sa zahtjevom da se ta zemlja obveže na program koji se pokazao neuspješnim i za koji je malo ekonomista ikad mislilo da bi mogao ili da bi trebao biti sproveden.
Preokret u fiskalnoj poziciji Grčke s velikog primarnog deficita na suficit bio je gotovo bez presedana, ali zahtjev da zemlja postigne primarni suficit od 4,5% BDP-a bio je nesavjestan. Nažalost, u vrijeme kad je Trojka – Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond – prvi put uključila taj nerazumni zahtjev u međunarodni finansijski program za Grčku, grčka nadležna tijela nisu imala drugog izbora nego da pristanu na to.
Ludost nastavljanja sprovođenja tog programa posebno je aktuelna u ovom trenutku, obzirom na 25% pada BDP-a koji Grčka podnosi još od početka krize. Trojka je potpuno pogrešno procijenila makroekonomske učinke programa koji je nametnula. Prema njihovim objavljenim prognozama, bili su uvjereni da će rezanjem plata i prihvatanjem drugih mjera stroge štednje, grčki izvoz porasti i ekonomija brzo opet doživjeti rast. Takođe su vjerovali da će prvo restrukturiranje duga dovesti do njegove održivosti.
Promjena smjera
Prognoze “trojke” bile su netačne. I to ne samo zamalo, već u ogromnim razmjerima. Grčki birači s pravom su zahtijevali promjenu smjera i njihova vlada s pravom ne prihvata duboko manjkavi program.
Međutim, postoji prostor za nagodbu: Grčka je jasno pokazala svoju spremnost na učestvovanjem u kontinuiranim reformama i pozdravila je evropsku pomoć u sprovođenju nekih od njih. Doza realnosti od strane grčkih povjerilaca – vezano uz ono što se može postići i uz makroekonomske učinke različitih fiskalnih i strukturnih reformi – mogla bi biti temelj sporazuma koji bi bio dobar ne samo za Grčku, već i za cijelu Evropu.
Neki u Evropi, posebno u Njemačkoj, čine se nonšalantnim vezano uz izlazak Grčke iz eurozone. Oni tvrde da je tržište već “uračunalo” takav razdor. Neki čak nagovještaju da bi to bilo dobro za monetarnu uniju. Vjerujem da takva stajališta znatno podcjenjuju kako tekuće tako i buduće rizike koje taj izlazak implicira. Sličn nivo spokoja postojao je u SAD-u prije propasti Lehman Brothersa 2008. Krhkost američkih banaka poznata je već duže vrijeme – barem od bankrota Bear Stearnsa koji je tome prethodio. Ipak, obzirom na nedostatak transparentnosti (djelimično uslijed loše regulative), kako tržišta, tako i kreatori politika nisu u potpunosti poštovali povezanost između finansijskih institucija.
Doista, globalni finansijski sustav još uvijek osjeća posljedice propasti Lehmana. A banke i dalje ostaju netransparentne, te samim time rizične. Još uvijek nismo u potpunosti upoznati s cijelim rasponom povezanosti između finansijskih institucija, uključujući i one koje proizlaze iz netransparentnih derivatnih instrumenata i osiguranja naplate potraživanja obveznica.
U Evropi su već vidljive neke od posljedica neprimjerene regulative i pogrešnog idejnog rješenja same eurozone. Poznato je da struktura eurozone potiče raznosmjernost, a ne stapanje: dok kapital i talentovani ljudi napuštaju ekonomije zahvaćene krizom, te zemlje postaju sve manje sposobne za otplatu svojih dugova. Dok tržišta shvate da je opaka silazna spirala strukturno usađena u euro, doći će do značajnih posljedica vezano uz sljedeću krizu. A sljedeća kriza je neizbježna: to je u samoj prirodi kapitalizma.
Draghijev trik povjerenja
Trik povjerenja koji je odigrao Mario Draghi, predsjednik Evropske centralne banke, putem svoje deklaracije 2012. u kojoj je naveo da će monetarne vlasti učiniti “što god je potrebno” za očuvanje eura, do sad je bio učinkovit. Ali spoznaja da euro nije obvezujuća stvar među njenim članicama daleko će umanjiti vjerovatnoću za njenu učinkovitost sljedećom prilikom. Prinosi na obveznice mogli bi porasti i nikakva količina umirivanja od strane Evropske centralne banke i evropskih vođa neće biti dovoljna da ih spusti sa stratosferskih nivoa, jer svijet sada zna da oni neće učiniti “što god bude trebalo”. Kao što je to pokazao primjer Grčke, oni će samo učiniti ono što zatijeva kratkovidna izborna politika.
Bojim se da je najvažnija posljedica toga slabljenje evropske solidarnosti. Euroje trebalo da je osnaži, ali je imao upravo suprotan učinak. Nije u interesu Evropi – niti svijetu – imati zemlju na evropskoj periferiji otuđenu od svojih susjeda, posebno u ovom trenutku, kad je geopolitička nestabilnost već toliko uočljiva.
Smatrali su se vizionarima
Evropski vođe smatrali su se vizionarima kad su stvorili euro. Mislili su da nadilaze kratkoročne zahtjeve koji obično zaokupljaju političke vođe.
Nažalost njihovo razumijevanje ekonomije podbacilo je pred njihovim ambicijama; i politika trenutka nije dopustila stvaranje institucionalnog okvira koji bi bio mogao omogućiti funkcionisanje eura kako je bilo planirano. Iako je jedinstvena valuta trebalo da donese prosperitet bez presedana, teško je uočiti značajan pozitivan učinak na eurozonu u cjelini tokom razdoblja koje je prethodilo krizi. U razdoblju od početka krize do danas, nepovoljne posljedice su ogromne.
Budućnost Evrope i eura trenutno zavisi od toga hoće li političke vođe eurozone moći kombinovati imalo razumijevanja ekonomije sa smislom za interese vezano uz evropsku solidarnost, kao i s vizijom same evropske solidarnosti. Izgleda da je moguće da ćemo tokom sljedećih nekoliko nedelja početi da dobijamo odgovore na to egzistencijalno pitanje.
Piše: Joseph E. Stiglitz, Project Syndicate, 2015.
Izvor: Poslovni dnevnik
