Šta vam je vrijednije: Vrijeme ili novac?

Postoji imetak koji je podjednako raspoređen među ljudima, koji se ne može zaraditi ili naslijediti. Za razliku od materijalnog imetka, ne može se steći, ućariti ni oteti. Taj imetak je vrijeme.

Pošto ga ne možemo podići sa bankomata ili šaltera, niti ga uknjižiti ili oročiti, izmiče nam spoznaja da je vrijeme kapital, dragocjenost daleko vrijednija od većine stvari na koje je trošimo. Tako da se ponašamo kao da u podrumu imamo riznicu punu krcatih ćupova, iz kojih možemo zahvatiti još vremena kad god poželimo.

Dok u intimi jutarnje tišine pišem ovaj tekst, krećem se na nevidljivoj vremensko traci koja me polako ali sigurno isporučuje budućnosti. Danas imam 39 godina, i ako pretpostavimo da ću živjeti, recimo, 80 godina, znači da mi preostaje još 41 godina života, ili 14.965 dana.

I kako ja iskorišćavam svoj vremenski kapital? Da li živim svjesno, da li volim bezrezervno, da li stvaram posvećeno, da li se razvijam predano? Ili ga odsutno krckam na zadovoljavanje svojih osnovnih i trenutnih potreba, gdje se između hrane i skloništa uglavilo hiljadu nekih novih neophodnosti?

Novcu su posvećene brojne knjige, TV kanali, emisije, veb sajtovi, studije, proizvodi, istraživanja, molitve. Savjeti i ideje kako zaraditi više novca i kako se obogatiti učestaliji su nego opalo lišće u jesen. Rjeđe, dosta ređe mogu se pronaći predlozi kako pametno raspolagati vremenom, kako ga smisleno iskoristiti, kako spriječiti da protiče uzalud.

Niko ne voli promašenu finansijsku investiciju – davanje novca za nešto od čega se ne dobija nikakva vrijednost. Ali smo zato veoma tolerantni kada se radi o promašenim vremenskim investicijama – trošenju vremena na banalne aktivnosti iz sive mentalne zone, od kojih trnu mozak i čula.

Znamo da je naše vrijeme na zemlji ograničeno, da svaki dan koji prođe polako ali sigurno umanjuje broj dana koje ćemo provesti u životu. Pa ipak, nemilice ih traćimo radeći stvari koje razvijaju jedino naš kapacitet za konzumiranje trčarija.

Kajemo se zbog nepotrebno potrošenog novca, a prema vremenu potrošenom na besmislene aktivnosti odnosimo se kao prema sitnišu koji nema nikakvu vrijednost. Vagamo ako treba da potrošimo koji dinar više od planiranog, a sati i sati našeg života neprimjetno nam cure u nasumičnim aktivnostima, koje bi mogla obavljati i jedna ameba.

Usmjerenost na novac, bilo ga imali premalo ili previše, uz ignorisanje načina na koje trošimo vrijeme, recept je za protraćen život. Ispod slojeva lakoumnosti, ispod otupele oštrice misli zamijenjene stereotipima i opštim stavovima, duboko u sebi svako od nas nosi bar jednu centralnu vrijednost. Nematerijalnu vrijednost u kojoj skriveni čuče naša svrha, ključ za razvoj naših potencijala i podsticaj za promjene. Ta vrijednost mogu biti etika, ljubav, saosjećanje, stvaranje, lični razvoj, zajedništvo, duhovni rast, inovacija, davanje… Izdanci ostvarenosti koji da bi procvjetali traže malo našeg vremena, tihe pažnje i nimalo novca.

Sitni i nemoćni na globalnom nivou, na ličnom imamo ogromnu moć: da odlučimo da li ćemo trošiti naše vrijeme u skladu sa našim vrijednostima, ili u skladu sa trenutnim impulsima. To što moramo da se izdržavamo – radeći svejedno stimulativne ili dosadne, dobro ili loše plaćene poslove – ne znači da sate koje imamo na raspolaganju u slobodno vrijeme ne možemo iskoristiti kreativno i produktivno. A dio zarađenog novca, umjesto da njime kupujemo zaborav, instant zabavu, status ili osjećaj važnosti, možemo iskoristiti da uštedimo sebi vrijeme. Vrijeme koje, pročišćeno od trica i koještarija, postaje građa za svjestan život koji se živi punih pluća, i odskočna daska za dostizanje najbolje verzije same sebe.

Na početku ovog teksta, postavlila sam sebi pitanje kako iskorišćavam svoj vremenski kapital. Kada uporedim, sa jedne strane svoje najdublje vrijednosti, a sa druge načine na koje trošim svoje vrijeme, pronalazim disharmoniju. Isuviše kvantitativnih ciljeva a premalo kvalitativnih trenutaka, isuviše ubrzavanja i sagorijevanja a premalo prisutnosti i suštine. Isuviše rada na poslu, premalo rada na sebi.

Skoro sam pročitala da osnovni zakoni fizike postavljaju paradoks zvan misterija smjera vremena. Po njemu, strijela vremena se može kretati u oba pravca – unaprijed i unazad – što bi značilo da se vrijeme može kretati i u budućnost i u prošlost. Možda ćemo u nekoj dalekoj budućnosti, ako predrasudama i nuklearnim oružjem naoružana ljudska vrsta uspije da prevaziđe teritorijalne i religijske sukobe, otkriti način da ovladamo vremenom. Do tada, strijela vremena leti samo u jednom pravcu.

Rađanje svakog novog trenutka znači i umiranje onog prethodnog, dolazak novog dana znači da je jučerašnji nepovratno prošao, a svako prepuštanje strahu, letargiji i lenjosti, da je još jedna prilika za napredak i rast propuštena.

Vrijeme nije novac, već je novac vrijeme. Naše vrijeme koje trošimo da bismo stekli novac. Pomislite samo koliko ste sati, dana, mjeseci, godina svog života utrošili zarađujući novac, želeći novac, jureći novac. A koliko ste ih proveli baveći se svojim vremenskim kapitalom, svjesno odlučujući gdje ga ulažete?

Izgubljen novac može se ponovo steći.

Izgubljeno vrijeme ne može se nadoknaditi.

Potrošen novac može se ponovo zaraditi.

Potrošeno vrijeme ne može se vratiti.

Šta je onda vrijednije?

Ana Ćasić
Preuzeto sa bloga Talassi

Check Also

Do kraja godine biće obrađeno svih 51.000 zahtjeva za legalizaciju

Od podnijetih 51.000 zahtjeva za legalizaciju bespravno podignutih objekata do sadaje obrađeno 31.000. Preostalih dvadeset …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *