Neki studenti u SAD i Evropi ne moraju da novac za školarinu i stanarinu zarađuju u restoranima brze hrane, već trošeći ogroman novac na tašne, cipele i nakit.
To nije njihov novac, niti roba ostaje u njihovom vlasništvu, ali se usluga sasvim dobro naplati.
Kako piše CNN, u pitanju su mahom uspješni kineski studenti, iako ih ima i iz drugih zemalja, koji za bogataše iz Kine kupuju luksuzne stvari i skupocjene krpice u prestižnim radnjama u Njujorku, Londonu, Parizu ili Tokiju.
Zanimanje se nezvanično zove “prekookeanski lični kupac” ili “haivai daigu”, a mnogi kažu da se nalazi na tankoj granici sa švercom.
Njujorčanka Žang Južu klijente nalazi preko društvenih mreža, a jedan od najboljih poslova bila je kupovina Hermesove tašne od 45.000 dolara.
“Za Šanelovu torbicu dobije između 200 i 300 dolara, a za Hermes je zarada još veća”, kaže ona.
Ovaj biznis je na godišnjem nivou težak nevjerovatnih 12 milijardi dolara, pokazuju rezultati kineskog Istražvačkog centra E-komerc.
Kineski bogataši koriste društvene mreže i veze u inostranstvu kako bi ostali u trendu, imali sve statusne simbole, ali i zaobišli domaću taksu na luksuz koja uvećava cijenu i do 30 odsto u odnosu na onu u SAD.
Kinezi su inače u posljednje vrijeme najveći kupci luksuzne robe na globalnom nivou i zauzimaju 29 odsto tržišta. Najveći broj kupovina obave kao turisti ili preko posrednika kao što je Žang.
Proces je jednostavan – Žang radi i kao “skaut”, jednom mjesečno na istočnjačke društvene mreže kao što su “Veibo” i “Vičet” okači fotografije nove robe, a kupci je zatim kontaktiraju i šalju novac za robu, uz dodatak – njen procenat.
Za redovne klijente, Žang nekada ide u kupovinu u Oregon gde je ranije živjela, gdje su zbog poreskih olakšica neke stvari još jeftinije.
Kaže da u dobrom mjesecu kupi šest skupocenih tašni iz Šanela, Prade ili Diora, kao i da je dosad sarađivala sa više od 50 kineskih bogataša.
Njena koleginica iz Pariza, koja se predstavila samo kao Li, mjesečno na ovaj način zarađuje 6.000 dolara. Iako je već diplomirala, nema namjeru da traži običan posao.
“Volim luksuz i mislim da je raditi kao daigu lakše nego raditi u običnoj kompaniji”, kaže ona iako priznaje da je posao rizičan i nestabilan.
Naravno, sve ovo nije moglo da prođe potpuno ispod radara kineskih vlasti, koje su pooštrile propise i uvele posebne provjere za “lica koja se bave prekograničnom elektronskom trgovinom”.
“Oni koji ne igraju po pravilima mogu biti okarakterisani kao lica u prekršaju, pa čak i kao krijumčari. To je rizik koji ne želi da preuzme svako”, kažu analitičari.
