Učite od najvećih književnika: Kolika je samodisciplina potrebna da bi se ostvario cilj?

Rad na svakom projektu , ma koliko mali bio, zahtijeva određenu samodisciplinu. Ali možete li zamisliti išta teže nego sjesti i napisati knjigu, i to dobru knjigu. Pročitajte kako su to radili ili rade neki od najpoznatijih svjetskih književnika, i možda otkrijete pristup ili pronađete inspiraciju koja će vam pomoći na putu ostvarivanja svojih životnih ciljeva ili čak manjih, svakodnevnih zadataka.

Nijedan od ovih pisaca nije imao priručnik koji bi im rekao koji je najbolji način pristupa tako zahtjevnom poslu kao što je pisanje knjige, ali su uz pomoć pokušaja i grešaka pronašli su onaj koji je za njih najbolji.

Za Ernesta Hamingwaya je poznato da je pisao stojeći i u svom pristupu radu bio je podjednako poetičan i pragmatičan. On je ovako opisao svoj proces rada:

„Kada radim na knjizi ili priči, pišem svako jutro, ukoliko je moguće, odmah sa izlaskom sunca. Nema nikoga ko bi vas uznemiravao, i prijatno je i hladno kada počneš da radiš, a ugreješ se dok pišeš…I pišeš sve dok ne dođeš do toga da i dalje imaš energije i ideju za ono što će se sljedeće dogoditi, a onda se zaustaviš u iščekivanju sjutrašnjeg dana, kada ćeš sve početi iz početka. Kada se zaustaviš, u isto vrijeme si i ispražnjen i ispunjen, kao nakon vođenja ljubavi. Ništa ne može da te povrijedi, ništa da se desi, ništa nije bitno, do sjutrašnjeg dana. A to iščekivanje narednog dana je najteže preživjeti.“

Haruki Murakami je godinama unazad na čelnoj poziciji kladionica za narednog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, i ljubitelji njegovog pisanja se nadaju da je baš ovo njegova godina. Njegova samodisciplina u radu je fascinantna. On kaže:

„Kada pišem roman, ustajem u četiri ujutro i radim oko pet-šest sati, zatim trčim 10 kilometara ili plivam kilometar i po ili radim i jedno i drugo, zatim malo čitam i slušam muziku. U krevet odlazim u devet sati. Ove rutine se držim svakog dana, bez izuzetaka. Ponavljanje postaje jako bitna stvar, ono je jedan vid hipnoze. Na taj način ja hipnotišem sebe kako bih dosegao dublje stanje uma.“

William Gibson je napisao možda najpoznatije cyberpunk djelo ’Neuromanser’, ali je sam proces pisanja za njega uvjek bio težak. U intervjuu za Paris Review iz 2011. on kaže:

„Kada pišem knjigu, ustajem u sedam. Provjerim svoje mejlove i konzumiram dnevnu dozu interneta, kao što danas to radi većina ljudi. Popijem šoljicu kafe, a tri dana nedeljno idem na pilates. Zatim sjednem i pokušam da pišem. Ukoliko se baš ništa ne desi, dam sebi dozvolu da pokosim travnjak. Ali najčešće samo sedenje i pokušavanje je dovoljno da bi se započelo sa radom. Napravim pauzu za ručak, nakon koje se vratim i pišem još malo. Zatim obično dremnem. Dremka je jako bitna za moj proces. Ne san, već to stanje padanja u san, kada se misli komešaju. Kako napredujem sa knjigom, proces postaje sve zahtjevniji. Na početku, radna nedelja mi traje pet dana, a svaki dan radim od deset do pet sa pauzom za ručak i dremku. Na samom kraju, radim sedam dana u nedelji i do 12 sati dnevno.

Pred kraj knjige, kompozicija postaje toliko kompleksna, kao neko hemijski izmijenjeno stanje koje će nestati ukoliko mu ne dam sve od sebe. I sve što je neophodno je da jednostavno pišem sve vrijeme. Budno stanje kada ne pišem, postaje veliki problem. Uvjek mi je drago kada se taj period završi.“

Check Also

Građanski rat u Siriji i nafta – ko zarađuje od crnog zlata

Predsjednik Donald Tramp očekuje da Amerika zarađuje mjesečno milione dolara od sirijske nafte, dokle god …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *