Zašto osnovnu logiku mjera štednje svi prihvatamo? Zato što se solidarnost počela posmatrati kao pošast.
“Ne razumijem zašto ljudi ne protestuju na ulicama?” Čujem ovo, s vremena na vrijeme, od onih koji imaju moćne zaleđine i materijalno su obezbijeđeni. U njihovom pitanju prisutna je doza nevjerice. “Nakon svega”, čita se između redova, “vrištimo o krvavom ubistvu kada nam neko dirne poreska skloništa; ako bi se neko približio mom izvoru hrane ili skloništu, sigurno bih palio banke i rušio parlament. Šta nije u redu sa ovim ljudima?”
To je dobro pitanje. Čovjek bi pomislio da bi vlada koja je nanijela toliko patnje onima koji imaju najmanje sredstava da se odupru, bez preokretanja ekonomije, rizikovala da počini političko samoubistvo. Umjesto toga, osnovna logika mjera štednje je prihvaćena na skoro svim nivoima. Zašto? Zašto političari koji najavljuju nastavak patnje od radničke klase dobijaju bilo kakvu podršku, a kamoli uzdržano odobravanje?
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Mislim da nevjerica sa kojom sam počeo tekst daje djelimičan odgovor. Pripadnici radničke klase mogu biti, kao što nas stalno podsjećaju, manje pedantni po pitanjima prava i vlasništva nego pripadnici viših klasa, ali su isto tako manje opsjednuti sobom. Posvećeniji su svojim prijateljima, porodici i zajednici. Suštinski su pristojniji.
Ovo do određenog stepena utiče na univerzalni sociološki zakon. Feministkinje su odavno ukazale na to da oni koji su na dnu ljestvice socijalne nejednakosti više razmišljaju i brinu o onima koji su na vrhu, nego obrnuto. Žene svuda imaju tendenciju da misle i znaju više o životu muškaraca nego muškarci o njima, kao što crnci znaju više o bijelcima, zaposleni o vlasnicima, siromašni o bogatima.
Za ljude, bivajući empatični kakvi jesu, znanje vodi u saosjećajnost. Bogati i moćni, u međuvremenu, mogu ostati zaboravni i nemarni zato što to sebi mogu da priušte. Veliki broj psiholoških istraživanja je to potvrdilo. Rođeni u radničkim porodicama dobijaju mnogo bolje rezultate na testovima mjerenja prepoznavanja osećanja drugih ljudi nego potomci bogatih ili pripadnici menadžerske kaste. Na neki način, to nije pretjerano veliko iznenađenje. Na kaju krajeva, biti “moćan” znači uglavnom ne obraćati mnogo pažnje na mišljenje i osjećaje onih oko njega. Moćni zaposle druge da to rade za njih.
I koga zapošljavaju? Uglavnom djecu iz radničkih porodica. Ovde vjerujem da nas je zaslijepila opsjednutost (usudio bih se reći i romantizacija) fabričkog rada kao naše paradigme “pravog posla”, da smo zaboravili od čega se zapravo ljudski rad sastoji.
Čak i u vrijeme Karla Marksa i Čarlsa Dikensa, u radničkim naseljima je živjelo mnogo više služavki, čistača cipela, smećara, kuvara, medicinskih sestara, učitelja i učiteljica, prostitutki i uličnih prodavaca nego zaposlenih u rudnicima, fabrikama tekstila ili željezarama. Tako je i danas. Onog što smatramo arhetipom ženskog posla – briga o ljudima, objašnjavanje, uvjeravanje, shvatanje šta šef hoće ili o čemu misli, da ne pominjemo i brigu i nadzor biljaka, životinja, mašina i ostalog, je proporcionalno mnogo više nego posla koji radnička klasa radi čekićem, rezbarenjem, dizalicom ili alatkama za žetvu.
Ovo je tačno ne samo zato što je većina pripadnika radničke klase ženskog roda (s obzirom na to da su žene sveukupnoj populaciji u većini), nego i zbog toga što imamo iskrivljen pogled čak i na poslove koje muškarci obavljaju. Kao što su nedavno radnici londonskog metroa u štrajku objasnili iznenađenim putnicima, kontrolori karata ne provode većinu vremena uzimajući karte; najviše vremena oni potroše na objašnjavanje i popravljanje stvari, pronalaženje izgubljene djece i brinući se za stare, bolesne i zbunjene.
Ako malo promislimo, zar ovo nije suštinski život? Ljudska bića su proizvodi međusobnih kreacija. Većinu posla zapravo radimo jedni oko drugih. Radnička klasa u svemu tome ima disproporcionalan učinak. Oni su klasa koja brine, i uvjek su to bili. Samo neprestano demonizovanje usmjereno ka siromašnima od strane onih koji imaju koristi od njihovog brižnog rada otežava u javnim raspravama poput ove, da to shvatimo.
Kao dijete iz radničke porodice mogu posvjedočiti na šta smo tačno ponosni. U;eni smo da je rad vrlina, da oblikuje karakter ali niko u to nije vjerovao. Većina nas je smatrala da se rad treba izbjegavati, osim ako ne donosi korist drugima. Ali od posla, bilo da je podrazumijevao građenje mostova ili pražnjenje bolničkih “guski”, možete biti ponosni. I postoji još jedna stvar na koju smo veoma ponosni: da smo ljudi koji brinu jedni o drugima. To nas odvaja od bogatih koji, koliko smo uspjeli da shvatimo, jedva uspijevaju da brinu o svojoj djeci.
Postoji razlog zašto je glavna vrlina bogatih štednja, a radničke klase solidarnost. Ipak, upravo je ovo konopac na kome je trenutno obješena ova klasa. Nekada je briga za zajednicu značila borbu za radničku klasu. U ta vremena pričali smo o “društvenom progresu”. Danas gledamo efekte neumornog rata protiv bilo kakve ideje o politici radničke klase ili njihovim zajednicama. Takav odnos nije ostavio većini radnih ljudi mnogo prostora da pokažu da brinu sem da ih usmjere na neke apstrakcije poput “nacije” ili “naše unučadi”; bilo kroz patriotizam ili apele za kolektivnu žrtvu.
Rezultat je da se sve prevorilo u suprotnost. Godine političke manipulacije su konačno okrenule osjećaj solidarnosti u pošast. Naša briga je okrenuta protiv nas. I tako će ostati dok ljevica, koja tvrdi da govori u ime radnika, ne počne detaljno i na duže staze da razmišlja od čega se rad zapravo sastoji i šta oni koji u njemu učestvuju misle da je u svemu tome časno.
David Graeber američki antropolog, Goldsmiths College London i Yale univerzitet
Izvor: The Guardian
Prenijeto sa: www.kontra-punkt.info
Prevod: Marija Šerban, Žarka Radoja
