Nijedna država se nije tako brzo uzdizala i izbavljala toliko mnogo ljudi iz siromaštva kao što je slučaj sa Kinom u proteklih 30 godina.
Najveći simbol uspjeha Kine predstavlja volja njenih lidera da revidiraju ekonomski model države kada je potrebno, uprkos protivljenju moćnih interesnih grupa.
Sada, dok Kina sprovodi drugu seriju suštinskih reformi, takvi interesi ponovo pokazuju otpor, pa se postavlja pitanje mogu li reformatori ponovo da trijumfuju?
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Da bi se pronašao odgovor neophodno je imati na umu činjenicu da će sprovođenjem reformi biti ne samo rekonstruisana ekonomija već će se izmijeniti i interesi koji će oblikovati buduće reforme i odrediti da li će biti moguće da se glavni ciljevi ostvare u narednom periodu.
U trenutku kada inicijative pokrenute na najvišim državnom nivou, poput vladine kampanje širokih razmjera koja se vodi protiv korupcije, izazivaju veliku pažnju javnosti, najveći izazov s kojim se suočava Kina odnosi se zapravo na uloge države i tržišta.
Kada je prije više od tri decenije Kina pokrenula reforme, pravac je bio jasan – bilo je potrebno da tržište odigra znatno veću ulogu u raspodjeli resursa, što se i dogodilo, s obzirom na to da privatni sektor danas ima veći značaj nego u prošlosti. Takođe, duboko je ukorijenjeno gledište da bi tržište trebalo da odigra, kako to zvaničnici zovu, „odlučnu ulogu“ u mnogim sektorima u kojima dominiraju kompanije u državnom vlasništvu.
Ipak, ostaje pitanje šta je uloga tržišta i države u drugim domenima, i, uopšteno govoreći, u ekonomiji?
Mnogi od problema koji potresaju Kinu posledica su velikog uticaja tržišta i nedovoljnog uticaja vlade. Ili, drukčije rečeno, iako vlada nedvosmisleno radi mnoge stvari koje ne bi trebalo, ona ne preduzima sve korake koji su nužni. Ilustracije radi, sve veće zagađenje životne sredine predstavlja prijetnju za standard stanovništva, a razlike u zaradama i bogatstvu sve više podsjećaju na situaciju u Sjedinjenim Državama, dok korupcija podjednako prožima javne institucije i privatni sektor.
Svi navedeni faktori podrivaju povjerenje građana u društvo i vladu, što je naročito izraženo u domenu bezbjednosti hrane. Takvi problemi mogu da se prodube, imajući u vidu nastojanje Kine da osnaži sektor usluga i pospeši potrošnju domaćinstava, dok se manje pažnje poklanja jačanju ekonomije kroz podsticanje izvoza.
Zasigurno, potrebno je podsticati javnu potrošnju, ali usvajanje materijalističkih principa svojstvenim Sjedinjenim Državama predstavljalo bi katastrofu ne samo za Kinu već i za ovu planetu. Između ostalog, kvalitet vazduha u Kini već ugrožava živote ljudi, a globalno zagrijavanje izazvano povećanjem nivoa štetnih gasova u toj državi predstavljalo bi opasnost za cio svet.
Stoga, postoji bolja strategija. Za početak, životni standard Kineza bio bi unaprijeđen ukoliko bi se izdvajala veća novčana sredstva za razvoj zdravstvenog i obrazovnog sistema, pri čemu bi kineska vlada trebalo da odigra vodeću ulogu.
Privatizovani zdravstveni sistem u SAD je skup, nedjelotvoran i daje slabije rezultate u poređenju sa evropskim državama, što znači da Kina ne treba da ide u tom pravcu. U proteklih nekoliko godina kineska vlada je preduzela važne korake u obezbeđivanju osnovne zdravstvene nege stanovnicima seoskih područja, što su pojedini analitičari uporedili sa stanjem u Velikoj Britaniji. j
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i predavač na Univerzitetu Kolumbija
