Piše: Finomen.me
Lutajući tabelarnim prostranstvima crnogorskog Zakona o budžetu za 2014. godinu, naišli smo magični broj 4147, što je numerički sinonim za ekonomsku klasifikaciju troška konsultantskih usluga, projekata i studija.
Na prvi pogled, ništa čudno; potpuno je normalno da se predvidi određena količina novca za ove namjene. Kada smo sasvim slučajno na našim računarima istovremeno kliknuli shift i F, pa nasumice ukucali broj 4147, potpuno nenadano smo dobili neke čudne podatke o visini ovih konsultantskih usluga za sve programe. Sabiranjem ovako dobijenih cifara, došli smo do podatka da će poreski obveznici u Crnoj Gori ove godine izdvojiti 22.611.667 eura na ime pomenutih troškova. Svaki crnogorac će godišnje izdvojiti 36 eura i 16 centi kako bi se pokrili konsultantske usluge za 2014. godinu. Bolje da su stavili na 37, nekako je crnogorski da zaokružimo. I uzmi ti što ćeš pit’.
Navedene cifre su malo zagolicale naš skriveni Indiana Jones duh, pa smo krenuli u potragu za analitičkim Svetim gralom, manifestovanom u gorepomenutom broju 4147. Što smo našli? Od 22,6 miliona EUR-a koji su predviđeni budžetom za 2014-tu godinu, na konsultantske usluge iz oblasti kulture otpada simboličnih 3,74 miliona EUR-a (17% od ukupne sume) raspoređenih na sljedeći način:
[widgets_on_pages id=”Baner”]
1. Ministarstvo kulture – Kulturno umjetničko stvaralaštvo 1.073.500 eura;
2. Ministarstvo kulture – Kulturna baština 955.000 eura;
3. Ministarstvo održivog razvoja i turizma – Izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata kulture 480.000 eura;
4. Ministarstvo kulture – Razvoj kulture na sjeveru Crne Gore 270.000 eura;
5. CNP – razvoj pozorišne djelatnosti 250.000 eura;
6. Ministarstvo kulture – Podrška razvoju medijskog pluralizma 170.000 eura;
7. Muzički centar – razvoj muzičke djelatnosti 160.000 eura;
8. Kraljevsko pozorište Zetski dom 150.000 eura;
9. Narodni muzej Crne Gore 140.000 eura…
Naglasićeno da ove cifre ne uključuju ukupne budžete ovih institucija, već samo dio koji se odnosi na troškove konsultantskih usluga, projekata i studija.
Kada uporedimo ovolika izdvajanja sa izdvajanjima za nauku, koja prema Ministarstvu nauke “iznose čak 5.123.705 miliona eura, što je gotovo trostruko veće u odnosu na 2013. godinu”, dolazimo do poražavajućeg odnosa države prema nauci i obrazovanju. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Ipak je tragedija, prva forma drame, nastala prije komedije.
Državne prioritete u doba kriza bi trebalo postaviti malo drugačije. Ulaganje u nauku i obrazovanje treba da ima primat u odnosu na daske koje život znače. Makar zbog publike koja dolazi.
