Svijet ponovo trese zlatna groznica

Dodajte komentar

Svijet ponovo trese zlatna groznica, od pojedinaca koji su okupirali Kaliforniju do kompanija koje se vraćaju antičkim nalazištima, piše bif.rs.

A za novim nalazištima neki tragaju i pod morem, pa čak i u – kanalizaciji.

Prema podacima Američkog udruženja tragača za zlatom, nekoliko posljednjih godina mogu se uporediti sa periodom oko 1849. godine i početkom američke zlatne groznice. Broj članova ovog udruženja godišnje se uvećava za oko 20%, a taj rast se može pripisati produbljivanju recesije i sve većoj cijeni zlata, čija je unca početkom decembra ove godine na berzi vrijedela 1745 dolara. Samo je u Kaliforniji broj registrovanih individualnih lovaca na zlato (koji uglavnom traže manje komade koji su se odronili sa oklonih brda i zaustavili u rijekama ili dolinama) uvećan za šest hiljada, ali se pretpostavlja da je njihov broj veći s obzirom da pojedine američke države ne zahtjevaju registraciju.

[widgets_on_pages id=”Baner”]

Nesigurna budućnost nekih donedavno najcjenjenijih valuta i hartija od vrijednosti ponovo je učinila atraktivnim stara nalazišta zlata širom svijeta, napuštenih uslijed tehnoloških ograničenja u iskopavanju. Većina drevnih rudnika, naime, nalazila se na bogatim nalazištima, kako bi kompenzovala neefikasne tehnike vađenja sirovina. Tako su Rimljani, ne bi li se domogli zlatne rude, stene prvo zagrijavali a potom, da bi napukle, polivali vodom iz akvadukta.

Danas se može kopati mnogo dublje pod zemljom, a ruda se drobi mehanički i stavlja u hemikalije koje izdvajaju zlato. Zato ima smisla vraćati se starim nalazištima, smatraju u kompanijama koje raspolažu najsavremenijom tehnologijom. Jedna od njih je kanadska firma „Orvana Minerals“, koja je započela istraživanja u planini kod španskog sela Boins u oblasti Asturije na sjeveru Španije. Odatle se svojevremeno zlatom snabdjevalo Rimsko carstvo, a Kanađani očekuju da će buduće nalazište obezbijediti i do 100.000 unci zlata godišnje.

Troškovi proizvodnje

Asturija nije jedina zlatna oblast iz antike koja ponovo postaje zanimljiva. Rudnik Sukari kod Crvenog mora u Egiptu prvo su eksploatisali Rimljani, a posljednji Britanci tokom ranog XX veka. Ponovo je otvoren prošle godine – ovog puta pod austrijskim menadžmentom. Nanovo su pokrenuti radovi i u rudniku Haile u južnoj Karolini, koji je tokom američkog građanskog rata snabdjevao zlatom armiju i države Juga. Otvoren 1827. godine, važio je za najproduktivniji u eksploataciji zlatne rude istočno od Misisippija, sve do 1865. godine kada su ga snage generala Šermana uništile. Rudnik je potom ponovo otvaran u dva navrata – tokom Prvog svjetskog rata, i u 80-tim, kada su cijene zlata bile na vrhuncu. Međutim, čim je vrijednost zlata pala, ubrzo je zatvoren. Kompanija „Romarco Minerals“ je 2007. kupila prava, sa planom da proizvodnju započnu tokom 2013. godine. Među vaskrslim nalazištima je i rudnik Bodington u zapadnoj Australiji koji je nakon desetak godina pauze ponovo otvoren prošle godine.

Iako su troškovi rada i zaštite okoline u SAD i zapadnoj Evropi veći nego u manje razvijenim zemljama, u krajnjoj računici mogu biti povoljniji nego troškovi koje iziskuju nedostatak razvijene putne mreže i snabdjevanja električnom energijom. Tako „Romarco“ predviđa da operativni troškovi proizvodnje budu 379 dolara po unci zlata, u kompaniji „Orvana Minerals“ ta računica iznosi oko 450 dolara, dok je „Centamin Egipat“, operator Sukari rudnika, došao do iznosa od 525 dolara za uncu.

Po podacima rudarske konsultanske firme GFMS iz Londona, te su brojke uporedive sa svjetskom prosječnom cijenom eksploatacije zlata od 557 dolara po unci. One su daleko ispod prosjeka od 776 dolara u Južnoafričkoj Republici, koja je dugo godina bila vodeći svetski proizvođač. Međutim, kako su njeni preostali izvori rude ostali duboko pod zemljom, sve veći troškovi prouzrokovali su stmoglav pad proizvodnje. Stoga veliki proizvođači zlata poput „AngloGold Ashantija“ i „Newmont Mininga“ traže zlato u Eritreji i Egiptu, odnosno širom geološkog pojasa poznatog pod nazivom ’Arapsko-nubijski lanac’. Sjeveroistočna Afrika je nedovoljno istražena i u poređenju sa Tanzanijom i zapadnom Afrikom, gdje je zlatna groznica donijela značajne prihode i lokalnim vladama i transformisala države poput Malija i Burkine Faso.

Podvodna bitka

Ali, u potrazi za novim nalazištima, svjetske velesile a pre svih SAD, Kina, Japan, Indija, Južna Koreja, Nemačka i Francuska su se, zahvaljujući posebnim teledirigovanim podmornicama, okrenule i istraživanju morskog dna. Podvodna nalazišta zlata ali i srebra, platine i drugih vrijednih metala uglavnom su bogatija od onih na povšinini planete, pa ne čudi da trka u istraživanju i osvajanju morskog dna počinje da podjseća na kolonijalne ratove koji su prvenstveno vođeni zbog rudnih bogatstava.

Najavljena značajnija komercijalizacija podvodnih nalazišta trebalo bi da počne 2013. godine. Ipak, njihova isplativost je revidirana u odnosu na precjenjene procjene koje su važile šezdesetih godina prošlog vijeka – kada su ova istraživanja počela da dobijaju na zamahu i kada su, na primjer, SAD od 1960. do 1984. godine u tu svrhu potrošile oko 650 miliona dolara.

Sa druge strane Japan, kao zemlja bez značajnijih mineralnih izvora, otišao je korak dalje i počeo da otkriva pravo bogatstvo u – kanalizaciji. Pogon za preradu otpada iz kanalizacije izvlači više zlata nego što se dobije iz nekih od najbogatijih svetskih rudnika. Tako u pogonu „Suwi“ severozapadno od Tokija, izvlače 1890 grama zlata na tonu spaljenog kanalizacijskog otpada. To je značajno više nego u danas jedinom operativnom japanskom rudniku Hishikari, gde se iz tone zlatne rude izvlači samo 20 do 40 grama zlata.

No, ma koje tehnike da primjenjuju savremeni tragači za zlatom, očigledno je da ono ponovo zadobija preimućstvo nad papirnim novcem. Zlato je položilo test koji se proteže milenijumima unazad: u najtiražnijoj knjizi na svijetu – Starom zavjetu, pominje se 391 put, dok novac Noa, Avrama i Mojsija nije spomenut nijednom.

Najveći proizvođaći

Pojedine procjene govore da je tokom ljudske istorije iskopano između 120.000 i 140.000 tona zlata a da su preostale rezerve, do kojih bi se moglo doći sa prihvatljivim troškovima oko 50.000 tona. Prema podacima za prošlu godinu najveći proizvođač zlata je Kina sa 341 tonom, potom Australija (266 tona) koja je u 2010. proizvodnju povećala čak za 17%, dok su na trećem mestu SAD sa oko 240 tona. Južnoafrička Republika, koja je početkom 70-tih godina prošloga vijeka proizvodila više od hiljadu tona zlata godišnje i decenijama bila na čelnoj poziciji, prošle godine je pala na peto mesto, dostigavši proizvodnju od oko 200 tona. (BIF/B92)

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *