Nakon što je nekadašnji američki industrijski gigant Detroit proglasio bankrotstvo, Dojče vele istražuje prijeti li ista sudbina pojedinim gradovima u Evropi.
Napuštene fabričke hale, trošne kuće, kriminal na svakom koraku – američki Detroit nije imao izbora nego da proglasi bankrotstvo. Može li isto da se dogodi i nekom gradu u Njemačkoj ili Evropi? Odgovor je komplikovan – da, ali zapravo i ne.
Od kako je grad koji se smatra kolijevkom američke automobilske industrije proglasio stečaj, mediji su puni tužnih slika nekadašnje slave i današnje propasti Detroita.
Od palata koje su u svoju slavu izgradili automobilski koncerni ostale su tek olupine u koje je bolje i ne ulaziti. U čitave gradske četvrti je bolje i ne zalaziti ako vam je stalo do života i imovine, a ko je i imao posao i neki imetak, taj se već odavno odselio iz grada ako je ikako mogao.
[widgets_on_pages id=”Turizam”]
Možda tek sa izuzetkom kriminala i nasilja, mnogima u Njemačkoj prizori iz Detroita mogu izgledati poznato. I u ovoj zemlji postoji mnoštvo gradova gdje ne izgleda baš mnogo bolje.
I tu postoji, naročito u industrijskom području Rura, mnoštvo napuštenih fabrika u kojima niko ni ne pomišlja da opet pokrene proizvodnju. I tu caruje nezaposlenost, a gradovima ne preostaje ništa drugo nego da gomilaju dugove.
S druge strane, dugovi američkog Detroita su zaista postali neizdrživi: narasli su na oko 14 milijardi eura i gradskoj upravi nije preostalo ništa drugo nego da proglasi stečaj.
To nije prvi stečaj nekog američkog grada: od 1937. kad je zakonski to uopšte postalo moguće, stečaj je proglasilo oko 640 gradova i lokalnih zajednica, ali naravno, stečaj Detroita je najveći do sad.
“To je težak korak, ali jedini koji otvara mogućnost novog početka”, objavio je guverner Mičigena Rik Snajder.
Zahtjev za proglašenje bankrotstva stigao je i do suda, a tek je ove nedjelje (24. jula) i Savezni sud morao je da dopustiti da se sprovede najveći stečaj neke lokalne zajednice u istoriji Sjedinjenih Američkih Država.
Stečaj, naravno, nije nikakvo čarobno sredstvo, a grad nije samo dužan anonimnim bankama i nekakvim investicionim fondovima. Tu je na primjer riječ i o penzijama i zdravstvenom osiguranju 21.000 bivših radnika gradskih službi – policajaca, ljekarskog i drugog osoblja gradskih bolnica, vatrogasaca, vozača autobusa, komunalnih službi…
Samo njima grad duguje oko 2,6 milijardi eura za penzije i nekih 4,3 milijarde eura za zdravstveno osiguranje. Šta će biti s njima? Detroit možda ovako ima šansi za novi početak, ali jesu li oni, koji su čitav radni vijek dali svom gradu, sad osuđeni na bijedu?
Zapravo, kad čuju iznos koji je američki velegrad natjerao u stečaj – i koji smrtnicima svakako izgleda kao nepremostiva planina – mnogim njemačkim gradonačelnicima i gradskim vijećnicima može doći da se slatko i od srca nasmiju. 14 milijardi eura? O čemu mi ovdje govorimo? Toliko je zaduženo i šire područje Kelna – i nema ih malo koji su u mnogo većem minusu.
Na čelu je “hroničan slučaj” – Bremen sa gotovo 19 milijardi eura duga ili gotovo 29 hiljada eura po stanovniku – u Detroitu je to oko dvadesetak hiljada po stanovniku. Ali u ukupnom iznosu i jedan Hamburg duguje gotovo 25 milijardi eura, a najgori slučaj je svakako glavni grad, Berlin.
Jer, iako se tamo još uvijek gradi na sve strane, planiraju megalomanski aerodromi i obnova kojekakvih starih palata, Berlin jedva da ima novca i za postavljanje šatora. Ekonomski uzevši, bilo bi najpametnije prodati taj grad prvom ko pokuca na vrata i to, kako Njemci kažu, “für Apfel und Ei” (za jednu jabuku i jedno jaje) i da ga nosi gdje hoće – zajedno sa njegovih 61,3 milijarde eura duga.
Evropa i Amerika ipak nisu isto
Ipak, takva poređenja gradova u SAD i u Njemačkoj nisu baš tako jednostavna, objašnjava Ralf Brigelman iz Instituta za ekonomiju Njemačke iz Kelna.
U Americi vlada temeljno načelo kako se svako može osloniti samo na sebe, svaki grad odlučuje o svom porezu i ako privreda ne ide dobro, onda i grad može da strada.
Naravno i u Njemačkoj – ali i u mnogim drugim zemljama Evrope, i gradovi ubiraju poreze. Ali tu je lokalnim zajednicama mnogo važniji drugi izvor prihoda – onaj koji podiže država i onda dijeli pojedinim lokalnim upravama prema broju stanovnika i drugim pokazateljima.
Doduše, kako objašnjava profesor Berthold Viger sa Instituta za tehnologiju u Karlsrueu, to onda znači i da su njemački gradovi finansijski mnogo manje samostalni nego što su to gradovi u SAD.
Tamo gradovi mogu da izdaju takozvane “Municipality bonds”, lokalne obveznice i onda sami snose sav rizik. U Njemačkoj takva mogućnost uopšte ne postoji, a s druge strane u njemačkom federalnom sistemu polazi se od pretpostavke da će svi pomoći jedni drugima. Pokrajine pomažu opštine kojima loše ide, a pomaže i federacija, dakle čitava Njemačka.
Rupetina za milijarde
Ali odakle onda te milijarde kojima su se zadužili njemački gradovi? Zapravo, profesor Viger ukazuje kako tu postoji jedna “rupa”. Postoji vremenski razmak između roka kad neki grad treba nešto da plati i kada će “dobiti” novac od pokrajine ili države.
Baš kao i kod građana kad na računu “odu u minus”, to čine i gradovi – i tu zapravo ne postoje nekakva čvrsta pravila, koliko to smije da bude i na koji rok.
Doduše, ako baš pretjeraju, vlada može da im pošalje povjerenika koji će da pazi na troškove – ali opet se onda sve svodi na “načelo solidarnosti” gdje gradovi računaju kako ih pokrajina i država neće ostaviti “na cjedilu”.
Naravno, profesor Viger priznaje kako to načelo solidarnosti i pomoći “onda ne vodi dovoljnoj brizi da se ne zapadne u tešku situaciju”.
I upravo se to dešava u njemačkim gradovima koji imaju čitav niz “kišobrana” koji će ih spasiti iz nevolja. Jer nekom gradu – poput na primjer Oberhauzena (koji je sa tek 200.000 stanovnika nagomilao 1,78 milijardi eura dugova) će pomoći nadležna pokrajina, u tom slučaju pokrajina Severna Rajna-Vestfalija.
Gradovi poput Bremena i Hamburga imaju čak dvostruki kišobran – jer su ti gradovi ujedno i samostalne pokrajine, tako da odmah mogu da računaju na pomoć federacije. A Berlinu se zaista čini da može da čini šta hoće, jer ne samo da je i on samostalna pokrajina, nego je i glavni grad ove zemlje.
Da li je bankrotstvo ipak bolje rješenje?
Da li bi možda bilo bolje da se i neki grad u Njemačkoj “pusti” da ode u bankrotstvo – pa da se ostali “opamete”? Ekonomskim stručnjacima nije lako da odgovore na to pitanje.
Konačno, solidarnost se svodi na pravo svakog građana u Njemačkoj da živi u koliko-toliko sličnom blagostanju, da ima škole i bolnice, gradski prevoz, pozorište i javne bazene – pa makar imali ekonomskih problema.
Zapravo, podsjeća profesor Viger, čitava Evropa jednostavno ne može da se odrekne tog svog načela solidarnosti – i to se vidi i na primjeru Grčke.
I tamo su sve zemlje Evropske unije uglas tvrdile kako “neće biti pretakanja novca” iz jednih u druge zemlje Unije – ali isto tako i predsjednik Evropske centralne banke Mario Dragi govori o “neograničenoj” pomoći, a njemački ministar finansija Volfgang Šojble uporno ponavlja kako se “neće dopustiti bankrotstvo Grčke”.
A dugovi Grčke su kud i kamo veći čak i od dugova grada Berlina – i u svakom slučaju, Grčka ima mnogo dužu i mnogo slavniju prošlost nego što je ima Detroit.
Bizlife
