Željezara koštala državu 150 miliona eura

Posledice propasti nekadašnjeg industrijskog giganta, nikšićke Željezare, koja poslednjih godinu postoji samo u dokumentima Privrednog suda, još dugo godina će se debelo osjećati u gradu ispod Trebjese. Gubitak više hiljada radnih mjesta, u fabrici i brojnim firmama koje su sarađivale sa Željezarom, samo su neki od pokazatelja pogubne ekonomske politike koja je vođena u proteklom periodu. Međutim, ceh koji su platili poreski obveznici, a zarad spasavanja Željezare, prema javno saopštenim podacima su oko 150 miliona eura u poslednjih devet godina.

O opstanku fabrike hitnim intervencijama iz budžeta počelo se govoriti 2004. godine kada je Željezaru za hiljadu eura kupila, kako je tada saopšteno, multinacionalna kompanija „Midlend risorzis“. Pred potpisivanje tog privatizacionog ugovora država je prihvatila na sebe oko 75 miliona eura željezarinih dugova, od čega je preko 60 miliona bio dug prema Vladi. Zavlačenje ruke u džepove građana nastavilo se i u godinama koje su uslijedile, ali nikada nije precizno objelodanjeno koliko je Midlend, koji se u Željezari zadržao veoma kratko, ostavio novih dugova.

[widgets_on_pages id=”Turizam”]

Ni sledeća privatizacija, obavljena krajem 2006. godine, nije prošla bez višemilionske rupe u budžetu. Britansko-holandska kompanija Montenegro spešlti stils kontrolni paket akcija fabrike od Vlade kupuje za 5,2 miliona eura, a četiri godine potom preduzeća ostavlja sa potraživanjima koja su iznosila 193 miliona. Od tog novca država je ostala bez 33 miliona kojim je platila garancije date MNSS-u, a Poreska uprava bez oko osam miliona eura neplaćenih dažbina. Uz navedeni iznos, Vlada je da bi održala socijalni mir u Željezari ponovo otvorila državnu kasu i sa blizu 25 miliona eura finansirala je otpremnine za oko 1.500 radnika koji su od 2010. do početka 2012. godine napustili tu fabriku i njene bivše pogone. U periodu gazdovanja Željezarom od strane MNSS-a, Vlada je strateškom partneru razdužila i garancije za kratkoročni kredit u iznosu od 3,5 miliona eura. Izmirujući taj dug, država se, navodno, naplatila, preuzimajući tada oko 25 odsto akcija od MNSS-a čime je stekla pravo učešća u organima upravljanja Željezare.

Komentarišući iznose para koje je država izdvajala za Željezaru, njen nekadašnji direktor Vojin Đukanović ističe da je to bio jedini način da se firma održi. On smatra da fabrika nije samo ostvarivala gubitke u periodu privatizacija već da je slična situacija bila i godinama prije nego što je prvi put privatizovana. Kako je napomenuo, poslovanje Željezare bilo je izuzetno teško od 1993. do 1997. godine kada je fabrika oslobođena duga od 130 miliona dolara koje je tada u najvećem dijelu oprostila Vlada tadašnjeg, a i sadašnjeg, premijera Mila Đukanovića, dok je oko 30 odsto preuzela tadašnja Savezna Vlada.

– To je moralo tako da bude jer se proizvodnja bazirala na betonskim čelicima, čime su stvarani gubici. Isto bi se dešavalo da je Željezarom bilo ko gazdovao, Vlada ili neki strateški partner. Svakako da je bilo u interesu države da Željezara opstane, zato su ti dugovi i otpisivani – kategoričan je Đukanović.

U odnosu na dugove koji su plaćani iz budžeta, država je po osnovu tri privatizacije Željezare obavljene od 2002. do 2006. godine, prodajom njenih akcija zvanično „zaradila“ 5,2 miliona eura. Da li je i koliko para platio njen prvi ino-vlasnik, ruska firma Rusmontil stil, javnosti nikada nije predočeno. Za razliku od Đukanovića, sa plaćanjem ceha iz državnog budžeta nisu saglasni bivši radnici i sindikalci nekadašnjeg giganta. Miladin Goranović, bivši željezarac i član izvršnog odbora fabričkog sindikata, naglašava da je Vlada umjesto što je plaćala dugove strateških partnera, do sada mogla izgraditi dvije Željezare.

– To su bačeni milioni, jer nikakvu korist nijesmo osjetili. Fabrika je ostala bez pogona i na stotine radnih mjesta, a grad Nikšić bez brojnih doprinosa koje je imao od Željezare – tvrdi Goranović.

Pravi projekat za oporavak fabrike, istakao je on, urađen je prije desetak godina od strane stručnjaka sa Metalurškog fakulteta. Dokument je predviđao kompletnu obnovu Željezare i njenih pogona a sve bi koštalo oko 57 miliona eura.

– Da je to prihvaćeno i odrađeno danas bi imali u potpunosti revitalizovanu Željezaru koja bi upošljavala, kako je bilo predviđeno, do 1.300 radnika – zaključio je Goranović.B.Brašnjo

Toščelik uložio milion

MNSS je otišao iz Željezare početkom 2011. godine kada je oko 1.400 radnika preko Privrednog suda zatražilo isplatu zaostalih plata i stambenih kredita. Stečajna uprava putem oglasa fabričku imovinu je prodala aprila lani, turskoj firmi Toščelik koja je platila 15,1 milion eura za ponuđeno. Prilikom preuzimanja fabrike uprava turske kompanije je obećala da će u narednih pet godina investirati 35 miliona eura a broj radnika sa sadašnjih oko 300 povećati na 550. Ipak, sudeći prema saopštenju koje je kompanija dostavila aprila ove godine obećano investiranje će ići malo teže jer, kako su naveli, za godinu u Željezaru su uložili svega 900.000 eura. Ujedno, najavili su do kraja ove godine investicije u vrijednosti od 5,5 miliona, ali nije precizirano u kojim segmentima fabrike u kojoj proizvodnju, koja se radi ušteda obavlja kampanjski, održavaju uglavnom u samo dva pogona, Čeličani i Kovačnici. Željezarin bivši direktor Vojin Đukanović kaže da je Toščelik prema njegovim informacijama na pravom putu da bivši gigant postavi na noge. Tvrdnju temelji na činjenici što se kompanija okrenula proizvodnji kvalitetnih čelika, čiji će obim biti povećan novim investicijama koje najavljuje strateški partner.

Pametni ulagali, Vlada prodavala

Dugogodišnji radnik Čeličane Aleksandar Roganović u odnosu na nikšićku pominje Željezaru iz Sremske Mitrovice u čiju potpunu revitalizaciju je uloženo svega 35 miliona eura, pet puta manje od dugova koje je Vlada platila za navodni spas fabrike u Crnoj Gori.

– Građani već godinama uporno plaćaju vladine greške, a kao sa našom Željezarom sada je u potpunosti ista slika i sa Kombinatom aluminijuma za koji će takođe zavući ruku u državni budžet. Planovi revitalizacije nikšićke fabrike, koji su trebali koštati mnogo manje, nekome očigledno nijesu odgovarali, a radnici i građani očigledno da su potpuno nemoćni da odstrane one koji ne znaju da rade posao za koji ih takođe plaćamo iz svojih džepova – rekao je Roganović.

Stečaj u Željezari još nije zvanično okončan a od dijela para dobijenih prodajom njene imovine Toščeliku za sada su samo namirena potraživanja radnika koja su bila u prvom isplatnom redu. Za te potrebe stečajna uprava fabrike isplatila je blizu šest miliona eura. Raspodjelom preostalog novca Željezara će biti izbrisana i iz registra Privrednog suda, a novi vlasnik u Nikšiću njeno ime je već izbrisao jer se fabrika od sredine lani zove Toščelik Nikšić.

dan.co.me

Podijeli ovaj članak