Još poneki Obodov frižider i poklopac za šaht sa znakom “Radoja Dakića” podsjete nas da su te fabrike nekada bile naš brend. Na njihovo, ali i postojanje drugih industrijskih giganata sada nas podsjećaju prazne hale i protesti nezadovoljnih bivših i sadašnjih radnika.
ranzicija i neuspješne privatizacije zatvorile su vrata mnogih fabrika, a radnicima su sada jedine uspomene na njih neisplaćene zarade, pišu Dnevne novine.
Sve je počelo devedesetih u Beranama. Nekada industrijski centar, danas je samo grad iz kojeg sve više ljudi želi da ode u potrazi za boljim životom. Platu u fabrikama zarađivala je skoro četvrtina građana tog grada.
Zatvorena je jedna od najvećih fabrika za proizvodnju papira “Celuloze” u Beranama na Rudešu, a većina njenih radnika ni dan-danas nije dobila otpremnine. Fabrika je otvorena šezdesetih godina prošlog vijeka i upošljavala je oko 2.000 radnika. Otišla je “u otpad” po odluci tadašnjeg rukovodstva AB revolucije, iako je u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme, mašina i djelova koji i danas imaju milionsku vrijednost.
Dnevne novine podsjećaju da u tu grupu spadaju i fabrika kože “Polimka” i fabrika za proizvodnju guma “Guminig”, koje ni poslije nekoliko privatizacija nijesu uspjele da “održivo posluju”.
I danas se na Rudešu mogu naći ostaci Ciglane, koja je srušena i čije cigle još podsjećaju prolaznike na obećanje investitora da fabriku ruši da bi napravio novu. Radnici još čekaju novac i nadaju se obećanom.
Građani, sve i da hoće, ne moge zaboraviti fabriku obuće “Lenka” iz Bijelog Polja. Za to su se potrudili radnici protestima. Stizali su i do Podgorice kako bi podsjetili na svoja neostvarena prava iz radnog odnosa i neisplaćene zarade. Priča ove fabrike slična je onoj iz Berana. Fabrika je privatizovana, ali nikad nije proradila.
Tu su i bivši radnici vojne fabrike “Prva petoljetka”, koji su nedavno opet protestovali ispred zgrade Opštine. Radnicima ove bivše vojne fabrike na ime zaostalih dugovanja opština treba da isplati oko 400.000 eura. Deset hiljada ljudi radilo je nekada u Bijelom Polju u privredi, a danas tek nekoliko stotina.
I čuveni VUNKO (Vunarski kombinat), koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi, otišao je u zaborav. Fabrika od preko četiri hektara već godinama je u stečaju, a njena početna cijena od 10 miliona pada od tendera do tendera. U ovom gradu, pored VUNKA, propale su i sve druge privatizovana fabrike, i to industrija IMAKO, Bjelasica, Mladost… Fabrika mineralne vode “Rada” jedina je koja još koliko-toliko radi.
Slična je priča i “Gornjeg Ibra” iz Rožaja, fabrike koja je već skoro deset godina u stečaju. I danas je ova fabrika goruća tema u gradu pod Hajlom, jer političari ne mogu da se dogovore da li ona treba ili ne treba da radi.
Preduzeće “Gornji Ibar” je dato na prodaju, ali sa ciljem da se izuzetno atraktivno zemljište parceliše u centru grada i privede drugoj namjeni. I dok se bivši radnici, čiji status je riješen na mizeran način, još nadaju da će fabrika, čija se proizvodnja temelji na drvetu, opet proraditi, veća je vjerovatnoća da će tu nići poslovni prostor ili stambena zgrada. Niko ne zna šta se desilo sa poslovnim prostorima koje je “Gornji Ibar” imao širom bivše Jugaslavije, kome su prodati i za koje pare.
Ni Pljevlja nijesu ostala imuna na loše privatizacije. U pljevaljsku firmu “Velimir Jakić” stečaj je uveden u avgustu 2003. godine, kada je 598 radnika poslato na Biro rada. Firma je privatizovana, zatvoreno je nekoliko sektora, a fabrika je nakon privatizacije od prošle godine opet pod stečajem.
Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike “Titeksa” u Murini i Gusinju. Plav, koji je prije pet decenija imao veću turističku posjetu od Budve, ostao je bez čuvenog hotela “Plavsko jezero”, a bori se da opet zauzme svoje mjesto na turističkoj mapi nuđenjem privatnog smještaja.
Nijesu ni Plužine uvijek bile mali grad bez igdje ičega. Nekada je u ovom malom gradu radila fabrika za prozvodnju elektroda, koja je upošljavala nekoliko stotina radnika i u kojoj je poslije “mnogo muka i mnogo pomoći” nedavno pokrenuta proizvodnja i odskora radi šezdesetak radnika.
No, veliko drvno preduzeće u malom Mojkovcu više ne radi. Stotine Mojkovčana je radilo u fabrici “Vukman Krušćić”, a mnogi i dalje pokušavaju da ostvare svoja radna prava. Većina crnogorskih građana neće zaboraviti protest bivših radnika te fabrike, koji su u poznim godinama, umjesto da uživaju, na gradskom trgu štrajkovali glađu.
Tužno što više ne radi ni Rudnik Brskovo. Gotovo sve metalno što se nalazilo u nekadašnjem rudniku Brskovo završilo je u nikšićkoj Željezari, kao staro gvožđe. Nada da će Rudnici ponovo povratiti stari sjaj daju interesovanje “potencijalnih investitora”, koji žele da ponovo pokrenu proizvodnju.
I FAK iz Kolašina plaća cijenu tranzicije. U fabrici alu-čeličnih užadi u Kolašinu mašine su zaustavljene 2002. godine u ispravnom stanju. Alu-čelično uže koje su nekada proizvodili koristilo se za nadzemne vodove i u Šri Lanci, Kanadi i Americi.
Govorilo se o pokretanju proizvodnje, ali nikad se nije realizovala.
Nikšićka Željezara, Javorak, Građevinsko preduzeće, Rudnici boksita, Pivara, Autoprevozno i HTP Onogošt su nekada bile firme koje su svojim radnicima, osim zaposlenja, pružale i mnoge druge benefite. Tranzicija, privatizacija i razne promjene tokom posljednje dvije decenije progutale su na hiljade radnih mjesta. Pola Nikšića se hranilo iz ovih fabrika, a nekada industrijski centar sada je postao sinonim za “upropaštenu industriju”. Trenutno rade samo Željezara, sa oko tri stotine radnika i Rudnici boksita, čiji su se radnici nedavno zatvorili u jamu kako bi skrenuli pažnju nadležnih na probleme i dobili zarađeni novac.
Više nikada nećemo vidjeti ni znak “Oboda” na frižideru jer je preko 1.000 Cetinjana zatvaranjem te fabrike izgubilo radno mjesto. Nakon nekoliko neuspjelih prodaja, upravna zgrada je postala vikendica predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, a od odstatka će Marini Abramović napraviti multimedijalni centar.
I “Košuta” je dva puta prodavana i oba puta je raskinut ugovor o privatizaciji. Iako je kapital te firme procijenjen na skoro 3,5 miliona eura, kompanija ne radi, a njeni bivši radnici, koji su istovremeno i manjinski akcionari, već godinama pokušavaju da naplate svoja potraživanja.
Ništa bolja situacija nije ni na Primorju. Daleko poznata ulcinjska Solana sada je u stečaju po drugi put zbog duga od tri miliona eura. Nedavno je propao peti pokušaj prodaje imovine Solane “Bajo Sekulić” po nižoj cijeni, jer nije bilo zainteresovanih. Cijena na petom tenderu bila je 219 miliona eura, za šest miliona niža nego na prethodnoj javnoj licitaciji. Na prvom tenderu cijena je bila 258 miliona eura, na drugom 232, a na trećem dva miliona manje. U fabrici je nakada radilo oko 6.000 radnika, a sad svega sedamdesetak.
Nekada čuveni “Prvoborac” iz Herceg Novog transformisan je prije nekoliko godina u akcionarsko društvo za građevinarstvo i usluge “Novi prvoborac”. Preduzeće je sada u stečaju, a radnici tužbama pokušavaju da dobiju zarađeno. Takođe, radnici su nekoliko puta štrajkovali kako bi dobili zarađeni novac, a prostorije fabrike su čak bile zapečaćene od Inspekcije rada. U “Novom prvoborcu” trenutno radi oko 40 ljudi, a tehnološkim viškom proglašeno je 70 radnika. Od privatizacije, zaposlenima kasne plate i nijesu im uplaćivani doprinosi.
Ni u glavnom gradu situacija nije ništa bolja. Ne rade Mljekara, “Radoje Dakić”, Duvanski kombinat, “Marko Radović”, a neizvjesna je i sudbina nekadašnjeg industijskog giganta Kombinata aluminijuma.
Bez akcija su ostali i mali akcionari Duvanskog kombinata, koji je kroz stečaj prodat za 13 miliona eura vlasniku. Stečaj je uveden zbog duga za struju od 100.000 eura, a ispostavljena su potraživanja od 37 miliona eura, najviše državi. Isplaćeni su samo radnici, dok država ostatak sredstava od osam miliona eura vodi kao svoj ulog u Novi duvanski kombinat, u kojem vlasništvo dijeli sa Glavnim gradom. Mali akcionari su ostali kratkih rukava.
Od preduzeća “19. decembar”, koje se bavilo proizvodnjom protivgradnih raketa u Crnoj Gori, ostala je tužba koju radnici vode pred Privrednim sudom. Preduzeće je privatizovano, nakon čega je uveden stečaj. Kompletna imovina podgoričke Mljekare prodata je za svega 300.000 eura, dok je dug “Radoja Dakića” prema radnicima sa uračunatim kamatama dostigao 37 miliona eura, a zemljište vrijedno 40 miliona, koje su dobili umjesto isplate potraživanja, ne mogu da prodaju. Na dijelu imovine te kompanije, koje je pripalo gradu i državi, izgrađeno je ogromno novo stambeno naselje.
Na prodaju je oglašena i imovina preduzeća “Gorica”, koja povjeriocima duguje deset miliona eura.
Jedini još radi Kombinat aluminijuma, ali “na aparatima”. Danas je ostalo 1.200 radnika od 4.500 a prema odluci menadžmenta višak je još 700 radnika. Zaposleni u toj fabrici pamte kako su se nekada radovali prazniku rada i kako im je bio ideal da rade u fabrici. Od ideala su ostali samo dugovi i neizvjesnost zaposlenih.
Zbog loših privatizacije Mreža za afrimaciju nevladinog sektora (MANS) prošle godine je podnijela krivične prijave za preduzeća Imako, Mladost Bijelo Polje, Špiro Dacić, Polimka, Termovent, Šuplja stijena, Optel, Građevinar Pljevlja, Velimir Jakić, Ugostiteljstvo Pljevlja, Gornji Ibar, Šumarsko preduzeće Rožaje, Rotex (Titex) Rožaje, Ski-centar Bjelasica, Impregnacija drveta, Ski-centar Durmitor, Vukman Kruščić, Obod, Trgopromet Cetinje, Košuta, Mljekara Podgorica, Riviera Kotor, Novi prvoborac, Lenka, Ibarmond, Kristal, Dekor, Famod Rožaje i Livnica Nikšić.
