Njemačka dominacija u Evropi nije plod nekog smišljenog plana, ona nema nikakvu vojnu podlogu već ekonomsku, a sve se dogodilo slučajno, tvrdi poznati njemački sociolog Ulrih Bek, predavač na univerzitetu u Minhenu i London School of Economics.
Govoreći o stanju u Evropskoj uniji, Bek tvrdi da je očigledan raskol između zemalja eurozone i zemalja koje ne pripadaju eurozoni.“Odjednom, na primer, Velika Britanija, koja je samo članica EU-a, ali ne i članica eurozone, gubi pravo veta. Tragikomično je kako britanski premijer pokušava da nas ubijedi da je on još uvijek taj koji je zadužen za mijenjanje stanja u Evropi”, rekao je Bek.
Drugi raskol, ukazuje Bek, je onaj među zemljama evrozone jer je vidljiva značajna moć zemalja zajmodavaca i zaduženih zemalja.
“Rezultat toga jeste da je Njemačka postala najsnažnija ekonomija, najmoćnija država EU”, objašnjava taj sociolog. Što se strogih mjera štednje tiče, Bek tvrdi da one zaista doprinose podjelama unutar Evrope.
“Kao prvo, imamo podjelu između sjevernoevropskih zemalja i zemalja juga Evrope. Ovo je vrlo očigledno, ali pozadina, sa sociološkog stanovišta, jeste da je na djelu preraspodjela rizika s banaka, kroz države, na siromašne, nezaposlene i starije”, tvrdi Bek.
Istovremeno, dodaje Bek, tu su i dvije idelogije povezane sa politikom strogih mjera štednje. Prva se zasniva na tzv. “Merkiavelijevom modelu”, kombinaciji Nikola Makijavelija i Angele Merkel. Drugi element je taj da se njemačka politika štednje ne zasniva samo na pragmatizmu, već i određenim vrijednostima, prenosi Bizlife.
“Štednja, kako vidimo stvara novi ideološki razdor jer se čini da ta strategija baš i ne djeluje. Svjedoci smo brojnih protesta”, nastavlja Bek i ne zaboravlja pomenuti da, s druge pak strane, imamo “vrlo moćnu neoliberalnu frakciju u Evropi koja i dalje vjeruje da su stroge mjere štednje odgovor na ovu krizu “.
Za njega je kriza eurozone dokaz da živimo u rizičnom društvu, ali ne na način da smo u situaciji da se borimo s nesigurnošću, već da smo u situaciji u kojoj nismo kadri da se borimo s nesigurnošću i posljedicama koje stvaramo u društvu. Objašnjava da zbog uspjeha modernizacije od 18. veka do 70-ih godina 20. vijeka sada “proizvodimo posljedice na koje nemamo odgovore, poput klimatskih promjena ili finansijske krize”.
“Finansijska kriza je primjer pobjede posebne interpretacije modernosti: Neoliberalna modernost, nakon sloma komunističkog sistema, diktira da je tržište jedino rješenje i što više jačamo ulogu tržišta, tim bolje. Ali sada vidimo da se taj model urušava i da nemamo nikakve odgovore”, zaključuje Bek.
