Draghi je učinio koliko je mogao, sad je potrebna snažnija politička unija

Dodajte komentar

Prije godinu dana na svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, Nouriel Roubini je tvrdio da će tokom naredne godine Grčka napustiti eurozonu. Roubini nije seoska Kasandra. On je čovjek koji je za razliku od većine njegovih kolega ekonomista predskazao finansijsku krizu 2007.

Mnogi proroci su mu se pridružili zaključivši da od eura nema ništa i da je on velika njemačka nesreća.Dvanaest mjeseci kasnije pristalice i protivnici eurozone i dalje su na nepomirljivim pozicijama. Ali jedno je jasno: labudova pjesma je imala kraći rok trajanja od eura. Evropska valuta je ponovo ojačala u odnosu na dolar. Južna Evropa više ne klizi u bankrot, već od investitora dobija otplative kredite. A najnovije vijesti svjedoče o istinskom zaokretu: Španci i Grci vraćaju novac u svoje zemlje, novac koji su do nedavno panično iznosili u inostranstvo. Vratilo je povjerenje u zajedničku valutu. Vrijeme je da se proglasi kraj eurokrize? Još uvijek ne. Ima nade, i to u izobilju, ali pred nama su još uvijek veliki izazovi.

Pozitivni signali dolaze iz Španije i Portugala gdje se reformišu država i ekonomija. Ali to nije glavni uzrok promjene, već je to Italijan sa osmjehom gavrana, Mario Draghi i njegovo obećanje da će učiniti sve kako bi spasio euro. Ova najava je bila sporna zbog njenih potencijalnih troškova, ali to je bio jedini put. Veliko nepovjerenje prema euru ne može se objasniti činjenicama, jer na primjer, protiv Japana i SAD-a niko ne špekuliše iako su zaduženiji od eurozone. Investitori su promatrali euro kao odraz 17 razjedinjenih vlada. Draghijeva najava vratila je povjerenje i investitori ponovo kupuju. Isti ti investitori nisu vjerovali da euro može postojati bez političke unije. Sada je ECB privremeno zamijenila tu uniju.

Time je postalo jasno zašto je eurokriza popustila na intenzitetu, ali još uvijek nije završena. Centralna banka je svojim novcem kupila samo vrijeme. Međutim, ona ne može zamijeniti snažniju političku uniju, jer za to nema demokratski legitimitet. Monetarna unija mora konačno izgraditi zajednički ekonomski model sa štedljivim proračunima i konkurentnim kompanijama. Ovaj model mora uživati podršku većine, za nuždu i protiv volje nacionalno izabranih, ali fiskalno neodgovornih vlada.

Za takvu vrstu unije već su položeni temelji koji još uvek nisu izdržali test opterećenja. To stvara neizvjesnost. Još je Weigelov Pakt stabilnosti i rasta iz 1998. predstavljao ekonomski model koji je trebalo da stabilizuje euro, ali su i njega vlade ignorisale. Drugi faktor neizvjesnosti jeste to što hitna akcija ECB-a povlači za sobom opasnosti koje se ogledaju u tome što je tim potezom ublažen pritisak na države juga, te se može dogoditi da će reforme ići veoma sporo. Ovu dilemu najjasnije vidimo na slučaju Italije, gdje je tranzicijski premijer Monti popustio poslije prvih mjera.

Prerano je za slavlje, jer južna Evropa tek treba završiti svoj put i približi se sjeveru toliko da to garantuje dugoročni opstanak eura. U suprotnom, Evropa će se raspasti na slabe i jake. Valuta funkcioniše samo kao unija.

Euro očekuju sudbonosni mjeseci. Hoće li Grci održati svoja obećanja? Hoće li Italijani izabrati sposobnog premijera? Je li Francois Hollande u stanju da započne reforme à la Gerhard Schroeder?

Evropljanima je dosta neizvjesnosti. Oni žele brz happy end. Nestrpljivim Evropljanima može se reći: Evropa je učinila mnogo, narodi juga podnijeli su mnoge žrtve, a euro je stabilniji nego prošle godine. Najbolje vijesti su dobili Nijemci: njima izvoz u sigurnu eurozonu garantuje blagostanje na koje su navikli.

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *