Tatjana Kucher: Slučaj Švarc

Jedanaestog januara 2013. u Njujorku je umro Aron Švarc (Aaron Swartz), 26-godišnji američki haker i internet aktivista koji se od svoje 14. godine borio za slobodu pristupa informacijama i građanska prava. Oko njegove smrti već se stvaraju teorije zavjere, a u javnosti se istovremeno razvila diskusija o tome koje i kakve informacije treba da budu dostupne javnosti, odnosno ko i u kojim uslovima ima pravo da informacije, a posebno one od naučnog značaja, čuva od javnosti.

Prije svega nešto o tome koje informacije je Švarc hakovao. Švarc je ušao u kompjutersku mrežu jedne od najprestižnijih naučnih institucija u svijetu – Massachusetts Institute of Technology (MIT) i kopirao najveći dio arhive akademskih žurnala koji su inače bili dostupni samo pretplatnicima. Ta naučna saznanja su uglavnom proistekla iz istraživanja koja je finansirala država – Švarc je stoga smatrao da to znanje treba da pripada javnosti, a ne zatvorenom krugu ljudi. Autori tih članaka ionako nisu imali koristi od prodaje žurnala, već isključivo izdavači žurnala.

Švarc je hakovao i jedan broj drugih institucija i postavio na internet desetine miliona stranica dokumenta kojima je pristup bio ograničen. Njegov cilj je bio da svo znanje i informacije učini dostupnim na internetu, besplatno, i da spriječi da vrijedne informacija zadrže elita i krupni kapital. Zbog ovakvih aktivnosti Švarc je uhapšen i optužen po 13 osnova, za šta mu je prijetila kazna od 35 godina zatvora.

Za razliku od slučaja Asanž, u kome se radilo prvenstveno o političkim interesima, u slučaju Švarc se radi o ekonomskim interesima i profitu, načinima na koje se on stvara i održava u modernom kapitalizmu.

Da se podsjetimo kako na to gleda Karl Marks. U svakom novom privrednom sektoru, profiti su na početku visoki. Onda takvi visoki profiti privlače kapital, broj firmi u sektoru se povećava, povećava se i ponuda na tržištu, cijene padaju i time se vrši pritisak na profit naniže, dok ne dođe do nivoa prosječnog profita. Kapital se potom seli u sljedeću, novu privrednu granu, a tokom vremena se profitna stopa u različitim sektorima izjednačava. Da bi došlo do izjednačavanja profitnih stopa u različitim sektorima, potrebna je savršena mobilnost rada i kapitala. Međutim, u stvarnosti kapital ne može tako jednostavno da se seli iz sektora u sektor, jer za to često postoje prepreke.

Ako mislite da je Marks možda bio prekritičan u odnosu na kapitalizam i da su njegove teorije prevaziđene, evo kako na pitanje konkurencije i profitnih stopa gleda savremena, neoklasična ekonomska teorija koja se izučava na fakultetima u Engleskoj i SAD: smatra se da je za društvo u cjelini korisno i poželjno da na tržištu vladaju uslovi savršene konkurencije. Da bi postojala savršena konkurencija, potrebno je, uzmeđu ostalog, da nijedna kompanija u sektoru nije toliko velika i moćna da može da diktira uslove (cijene) na tržištu i da ne postoje prepreke za ulazak u sektor. U uslovima savršene konkurencije, kompanije mogu da zarade samo prosječan profit. Proizilazi da je jedini način za kompanije da prave ekstraprofit, da stvore uslove sužene konkurencije, npr. kroz prepreke za ulazak u sektor u vidu patenata, licenci, zaštićenih prava, koncesija i slično.

Održavanje prava na patente i intelektualnu svojinu uopšte predstavlja jedan od najvažnijih načina za održavanje visokih cijena i ekstraprofita na savremenom globalnom tržištu. Pravo na patent i, što je još važnije, period njegove zaštite garantuje država. Priče o tome kako se privatnim kompanijama mora ostaviti mogućnost da dugo drže patente, čak i onda kada se radi o otkrićima koja su od velikog značaja za čovječanstvo, već su se pretvorile u apsurd: veliki broj ljudi u Africi umire jer ne može da kupi neki lijek, da bi se cijena održala na nivou koji farmaceutskim gigantima omogućava enormno visoke profite. Opravdanje za ovakav pristup glasi da bi se navodno ranim ukidanjem prava na patente obeshrabrile kompanije koje rade na novim pronalascima… Za ovu tezu, međutim, ne postoje valjani dokazi. Iako se čini očiglednim da se veliki dio ovakvih kompanija kreće u zoni ekstraprofita, pa im neka dodatna ograničenja ne bi previše naudila, država polazi od onoga što je povoljno za krupni kapital.

Možda se ovdje može postaviti i pitanje šta je to što motiviše naučnike? Da li oni žele da pomognu ljudima i da se ostvare u nauci ili je ono što njih motiviše lična dobit mjerena novcem? Vjerovatno je u pitanju kombinacija ovih faktora, ali poći od teze da je za pronalaske potreban enorman nivo profita je prilično cinično. Ne treba zaboraviti da su ljudi koji zaista i ostvaruju pomjeranje granica u nauci samo zaposleni u velikim kompanijama i državnim institutima, koji rade za platu, eventualno bonus. Teza o motivisanju inovacija ekstraprofitom je izmišljena kako bi se opravdali upravo slučajevi etički diskutabine zaštite inovacija. Na ovom mjestu treba napomenuti i to da najveća dostignuća u savremenoj nauci nisu stvorena u privatnoj ekonomiji, već kroz državne projekte. I sam internet je stvoren kroz državni projekat.

Svi poslovi koji se odvijaju na internetu su dio novog sektora ekonomije. U ovom trenutku se na globalnom nivou vodi borba za kontrolu nad tim sektorom i svime što je sa njim povezano. Očigledno je da je aktivnost Arona Švarca uticala na pomjeranje odnosa snaga u toj važnoj novoj grani ekonomije. Kada bi sve te informacije postale slobodne i dostupne svima, profitne stope bi pale na nivo prosječne, ako ne i niže.

Iako je teško tvrditi da je postojala zavjera protiv Arona Švarca, očigledno je da je njegov rad predstavljao opasnost po sistem u cjelini i princip vladanja koji se zasniva na ograničavanju pristupa informacijama. U svakom slučaju, Švarc je bio čovjek koji se usprotivio sistemu i koji je bio progonjen zbog nečega što je uradio ne za svoj interes, koji tako visoko izdiže savremeni kapitalizam, pa ni za interes neke društvene grupe, već za interes čovječanstva.

vijesti.me, www.facebook.com/alternativna.ekonomija