Priliv stranih direktnih investicija od 2005. do danas, koji je u periodu od 2007. do 2009. bio rekordan u odnosu na broj stanovnika, rezultirao je u slučaju Crne Gore povećanim uvozom i smanjenjem domaće proizvodnje, naročito poljoprivredne. Iz toga logično proizilazi da je korist od tih milijardi imao samo uvoznički i građevinski lobi. Kako novac nije ulagan u proizvodnju, nakon pada SDI slijedi rast javnog duga, jer su krediti postali jedini način da se isplate plate i penzije.
Pošto su strane direktne investicije u godinama buma dobrim dijelom bile plasirane u kupovinu nekretnina, jer je od 2005. do 2011. za privatizaciju preduzeća naplaćeno 800 miliona, a bruto SDI su bile oko pet milijardi, došlo je do bogaćenja vlasnika nekretnina i povećanje potrošnje, koju nije pratila povećana proizvodnja, pa je došlo do rasta uvoza.
U brojkama to izgleda ovako. Prije šest godina bruto SDI su bile 640 miliona, na koliko su pale četiri godine kasnije. U 2007. godini, međutim, penju se na milijardu i čine skoro polovinu BDP-a, da bi 2009, zahvaljujući prodaji Elektroprivrede, porasle na rekordnih 1,07 milijardi eura, ili trećinu BDP-a. Lani su bile manje od petine BDP-a.
Zanimljivo je uporediti neto i bruto (odlivi po osnovu SDI) investicije. Direktne neto investicije u 2007. bile su 558 miliona eura, što znači da se 442 miliona odlilo iz zemlje, u narednoj godini su neto SDI bile 558 miliona, odnosno 272 miliona odliva, koji je godinu kasnije pao na 157 miliona, koliko je iznosio i ove godine do kraja trećeg kvartala.
Paradoks je da je u vrijeme snažnog priliva SDI padala stopa rasta BDP-a, što je najdrastičije bilo u 2009. godini, rekornoj po investicijama i padu BDP-a od čak sedam odsto, prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda. Iz ovih podataka je jasno da najveći dio novca koji je stigao u zemlju nije reinvestiran, a naročito ne u proizvodnju, ili poljoprivredu, jer paralelno sa rastom SDI raste i deficit tekućeg računa, koji je u 2007. bio milijardu, taman koliko i SDR, a rekordnih 1,56 milijardi u 2008, kad je dostigao polovinu BDP-a. Te godine, logično, bio je i najveći dobni deficit, čak 2,08 milijardi, odnosno dvije trećine BDP-a. Izvoz je tada pao na 460 miliona eura, a rekordno mali je bio 2009, jedva 290 miliona, dok je uvoz porastao na 1,66 milijardi, ili pola BDP-a. Ukupna potrošnja 2008. bila je 4,65 milijardi eura, što je 1,57 milijardi manje od kompletnog BDP-a.
Ova statistika pokazuje da su iz Crne Gore odliva znatno više para nego što ulazi. Razlika se pegla uslugama, ranije stranim direktnim investicijama, a sada zaduživanjem.
Deficit na tekućem računu budžeta posledica je robnog deficita, čije je učešće u BDP konstantno raslo od 24 odsto u 2003. do 82,6 odsto u 2008. godini. U isto vrijeme dinamika izvoza je bila obratna, tako da je od 2003. do 2006. rastao sa 18 na 30 odsto, da bi potom nastavio konstantan pad na lanjskih 14 odsto BDP-a. Tako je zahvaljujući velikom prilivu SDI došlo do rekordnog rasta učešća uvoza. To se nije desilo sa izvozom, koji je opao zbog pada proizvodnje aluminijuma. Iz začaranog kruga u kojem priliv SDI rezultira većim uvozom, manjim izvozom, kad se ne podstiče razvoj poljoprivrede i domaće proizvodnje, a javni dug raste i država plaća sve skuplje novac iz inostranstva, put vodi u dužničko ropstvo, odnosno grčki scenarij. Alternativa je razvoj domaće industrije i poljoprivede, prvenstveno radi smanjenja uvoza, jer crnogorske kompanije još nijesu dostigle standarde za izvoz u razvijene zemlje.
Novac za Crnu Goru sve skuplji
Paralelno sa rastom SDI raste i državni dug, koji je lani u odnosu na 2010. uvećan za 16,7 odsto na 45,3 odsto BDP-a. Ove godine, rast državnog duga je nastavljen i premašio je 51 odsto BDP-a.
Najveću zabrinutost unosi podatak da je poslednjih godina javni dug rastao kao rezultat budžetskog deficita i ostalih mjera iz domena kriznog menadžmenta – navodi Žugić.
Pojednostavljeno rečeno, država se zadužuje da bi isplatila plate i penzije, jer je priliv SDI skoro zaustavljen. Kako u vrijeme buma stranih direktnih investicija novac nije ulagan u proizvodnju, ili infrastrukturu, došli smo u situaciju da je zaduživanje jedini način da se ispegla deficit. To za sobom povlači smanjenje kreditnog rejtinga, što opet znači da država mora da plaća sve veće kamate na zaduživanje, koje su ove godine premašile devet odsto.
Uvoz hrane 704 eura po stanovniku
Crna Gora je 2011. potrošila 440 miliona eura za uvoz hrane, što iznosi 704 eura po građaninu. Time je za osam odsto povećala uvoznu zavisnost u odnosu na godinu ranije, a zavisnost je ove godine porasla, tako da smo za tri kvartala uvezli hrane koliki nam je bio ukupan izvoz. Porazan je podatak da neprekidno bilježimo povećanje uvoza mesa, mlijeka, voća, brašna, alkoholnih pića, što samo pokazuje da Vlada ne čini ništa da bi ojačala poljoprivrednu proizvodnju, koja je, navodno, strateška grana uz bok turizmu. Prije samo četiri godine uvoz hrane je bio 150 miliona, skoro 70 odsto manji nego lani, piše DAN.
