Ovogodišnju Nobelovu nagradu iz ekonomije kraljevska švedska akademija nauka dodjelila je Alvinu E. Rothu sa Univerziteta Harvard u Bostonu te Lloydu Shapleyu, profesoru emeritusu sa Kalifornijskog Univerziteta u Los Angelesu, i to “za teoriju stabilnih alokacija te dizajn tržišta“.
Dobro informisanim ekonomistima ovi dobitnici nisu nimalo nepoznati, dok široj publici te entuzijastima zainteresovanim za ekonomiju predstavljaju svojevrsno iznenađenje. Naime, medijski eksponirani lauerati iz ekonomije kao što su Paul Krugman, Joseph Stiglitz ili čak Milton Friedman jednakog naučnog kao i popularno-naučnog outputa su u pravilu – rijetkost.
Čak bi i pomalo ekscentrični John Nash ostao figura poznata tek stručnoj javnosti da ga u Oskarima ovjenčanom filmu Genijalni Um nije utjelovio Russell Crowe. Upravo zbog svoje skromnosti i beskrajne posvećenosti izučavanju ekonomske nauke većina nobelovaca iz ekonomije zaslužuje da se o njima piše više od šturih saopštenja novinskih agencija koja završe nasuprot malih oglasa i vremenske prognoze unutar dnevne štampe.
Podugačka lista čekanja
Kao što je i uobičajeno prije svake objave dobitnika Nobelove nagrade, naučni krugovi često bivaju preplavljeni raznoraznim tračevima o mogućim laueratima, iako su nominacije tajne još 50 godina nakon što se nagrada dodijeli.
Najčešće se spominjao Kenneth Rogoff sa Univerziteta Hardvard u Bostonu, prvenstveno zbog svojih istraživanja o uzrocima i posljedicama dužničkih kriza. Šuškalo se još i o nominacijama Sir Antonya Atkinsona sa Univerziteta Oxford za njegov rad na ekonomskim nejednakostima, te Angusa Deatona sa Univerziteta Princeton za istraživanja o ekonomskom blagostanju i Stephena A. Rossa sa MIT-a za teoriju određivanja cijena pomoću arbitraže…
Lista mogućih kandidata je podugačka. Iako ne treba umanjiti naučni doprinos niti jednog potencijalnog kandidata, nama naučnicima uvijek bude nekako draže kada se nagrada dodjeli onome ko je proveo više vremena, ako ne i decenija marljivo objavljujući u relevatnim svjetskim časopisima, postavljajući fundamente teorija kojima se ekonomska nauka danas obilato koristi, a manje vremena samodopadno prepucavajući se preko medija sa akademskim neistomišljenicima.
Štoviše, navikli smo da ovakav vid prepoznavanja naučnih dometa kasni i po nekoliko decenija , jer je poznato da samo najsolidnije teorije prolaze test vremena neosporene.
Tako su zapravo Nash i Shapley savremenici, djelujući sredinom prošlog vijeka; koliko je prvi važan za nekooperativno djelovanje unutar teorije igara, toliko je potonji važan za njegov kooperativni pandan. Štoviše, Shapley je izgradio teoriju čije je obrise Nash iznio u radu naziva “A Bargaining Problem“ (problem pregovaranja) objavljenog u prestižnom časopisu Econometrica 1950.godine, a za koju je ideju dobio dok je još bio student.
Shapleyov naučni doprinos
Shapleya i Nasha ne veže samo grana ekonomije kojom su se bavili, već i činjenica da su obojica svojevremeno obavljali istraživanja u RAND korporaciji koja je imala vodeću riječ pri definisanju vojnih strategija SAD-a od 1950-ih nadalje. No ipak najveći doprinos Shapleya ostaje onaj unutar tzv. “problema stabilnog braka“ za koje je ponudio rješenje u vidu Gale-Shapelyog algoritma.
Za ilustraciju, pretpostavimo da postoji n žena i n muškaraca, gdje je svaki od njih rangira sve pripadnike suprotnog pola, gdje 1 predstavlja najpoželjnijeg, a n najmanje poželjnog partnera. Problem se sastoji u tome da je potrebno spariti žene i muškarce na takav način da ne postoji muškarac ili žena koji bi radije imali neke druge partnere nego one koje već imaju – ako takvi muškarac ili žena ne postoje, brakovi su stabilni. Normalno, ako za pojedinog muškarca ne postoji poželjnija partnerka od one koju trenutno ima, onda i nema podsticaja da promjeni svoj izbor. Iako sama formulacija problema izgleda trivijalna, njegovo rješenje to nije.
Shapley je odgovor zamislio na sljedeći način; u prvoj rundi svaki nezaručeni muškarac zaprosi partnerku koju najviše preferira. Ona onome koga i sama najviše preferira odgovara sa “možda“ te postaje provizorno vjerena za njega, a ostalima odgovori sa “ne.“ U drugoj rundi, muškarci ponavljaju proces, proseći sve partnerice bez obzira na to jesu li već zaprošene ili ne. Štoviše, ženama je dozvoljeno odbaciti svog sadašnjeg partnera ako naiđe prosac kojeg više preferira. Zašto je ovaj algoritam tako važan?
Kao prvo, on osigurava da svi muškarci i žene u konačnici završe u braku, i to nakon konačnog broja rundi u kojima se bira. Kao drugo, algoritam osigurava stabilnost brakova. Takav vid uparivanja generiše raspodjelu koja je Pareto efikasna i stabilna, što predstavlja fundamentalni koncept u ekonomiji. Štoviše, sama ideja je toliko genijalna da čak funkcioniše i kada (teoretski) dopustimo mogućnost istopolnog uparivanja!
Srećan brak teorije i empirije
Bez obzira na ingenioznost gorespomenutog algoritma i drugih doprinosa teoriji koje je Shapley ostvario u svojoj dugoj karijeri, teško je da bi dobio Nobelovu nagradu da nije bilo Alvina Rotha koji je istu primjenio na nizu problema kao što su uparivanje netom diplomiranih doktora i stručnih praksi, srednjoškolaca i srednjih škola u New Yorku, te bolesnika i donora bubrega.
Po vokaciji eksperimentalni ekonomist, Roth je iskoristio ključna načela u teoriji igara kako bi dizajnirao tržišta na kojima cijena nije alokativni mehanizam. Primjerice, supruga želi svom mužu donirati bubreg, no oni nisu biološki kompatibilni, pa transplantacija nije moguća. No možda se mogu zamijeniti za bubreg sa nekom trećom osobom(žena) čiji bubreg odgovara, a ta osoba želi nekoj četvrtoj osobi (svom mužu) donirati bubreg. Normalno, razmjena će se dogoditi samo ako potonjem odgovara bubreg prve žene. Generalno, ideja je najvećem mogućem broju bolesnika naći nove organe, a Shapleyov algoritam garantuje da će svi bolesnici dobiti bubreg koji im najviše paše. Tako je 2008.godine simultano spašeno šest života, čak šestostranom razmjenom odgovarajućih organa!
Činjenica da je Roth ipak dobio Nobelovu nagradu govori o tome da struka jednako vrednuje i one koji su ekonomsku nauku oplemenili za nove teorije, kao i one što su tim teorijama našli svakodnevnu primjenu koja je zasigurno promjenila živote mnogih na bolje. Sa druge strane, nagrada Rothu se može interpretirati i kao ulazak bihevioralne i eksperimentalne ekonomije u mainstream ekonomsku nauku, te kao generalni smjer kojim bi se ova disciplina trebala razvijati, prevladavajućim novim Keynezijanskim i inim paradigmama uprkos.
Teorija igara kao elitna disciplina
Zanimljivo je dodati da su Shapely i Roth već četvrta grupa ekonomista koja je dobila Nobelovu nagradu na temelju istraživanja unutar teorije igara; prije njih su to bili Nash, Harsanyi i Selten (1994), Aumann i Schelling (2005) te Hurwicz, Maskin i Myerson (2007). Time teorija igara postaje jedna od najtrofejnijih grana ekonomije, uz bok finansijama i makroekonomiji. No zapravo, ona ih daleko nadilazi svojom sveprisutnošću i moćima koje njeni analitički alati nude.
U suštini je vrlo jednostavna i logična, a u teoremima skoro pa monstruozna za svakog, čak i analitički potkovanog doktoranta. Dokazi su rigorozni, pa je svijet teorije igara visoko aksiomatsko igralište matematičara. Upravo zbog toga, čini se da je teorija igara rezervisana za istinske genijalce, kao što je atletika kraljica sportova. Teška je za shvatiti, još teža za predavati studentima.
Koncept ravnoteže, taj sveti Gral ekonomije, moguće je opisati pomoću teorije igara, a algoritmi kojima se služimo u rješavanju problema nerijetko definišemo racionalnost. Studioznom poslijediplomcu se može činiti da teorija igara doslovno “iskače iz paštete“ – njene formulacije koriste se u modeliranju aukcija, pregovaranja, tržišnih struktura, dizajnu mehanizama, opštoj ravnoteži, sistemima glasanja, te eksperimentalnoj, bihevioralnoj ekonomiji, industrijskoj organizaciji i političkoj ekonomiji. I to sve uz jedan veliki izuzetak; teorija igara ne postavlja pitanja – ona nudi odgovore.
Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego da čestitamo ovogodišnjim laueratima. Palmam Qui Meruit Ferat. (banka.hr)
Piše: Vedrana Pribičević, Zagrebačka škola ekonomije i managementa
