Najblaže rečeno, opominjuće zvuči podatak da je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje 4.873 visokoškolca. Posebno brine to što se taj broj više nego udvostručio u periodu kraj 2007. godina – početak 2012. godine – kaže prorektor za nastavu na Univerzitetu Crne Gore i potpredsjednik Savjeta za nauku prof. dr Anđelko Lojpur.
On dodaje kako se taj problem neće riješiti nekim prirodnim procesom usklađivanja ponude i tražnje za radnom snagom.
– Ako pođemo od onoga što nam „govore“ navedni podaci, pred onima koji treba da odlučuju o broju kandidata za upis u narednoj školskoj godini otvaraju se brojna pitanja. Na primjer, da li imamo valjanu strategiju razvoja visokog obrazovanja, da li tu strategiju ako je imamo, a imamo je, uvažavamo u procesu utvrđivanja upisne politike i da li se u toj strategiji ta pitanja tretiraju na adekvatan način; da li i sami srednjoškolci prilikom donošenja odluke o izboru određenog fakulteta raspolažu adekvatnim informacijama na način da se može dovesti u vezu kvalitet studijsklog programa i mogućnost u pogledu zapošljavanja; da li je razvojna strategija države okrenuta ka konceptu koji se danas prepoznaje kao „ekonomija zasnovana na znanju“ ili pak prenebregavamo te činjenice. Zatim, da li je i kako moguće da je situacija u pogledu nivoa i kvaliteta obrzovanja onih koji su nezaposleni neuporedivo povoljnija od one koja je danas prisutna u domaćoj privredi i sl.
POBJEDA: Kako u tom procesu vidite ulogu Univerziteta, fakulteta i sl.?
LOJPUR: Univerzitet je među onima koji treba da ponude adekvatne odgovore. Mislim da ne treba bježati ni od pitanja tipa, da li je možda ukupan broj visokoškolaca u nesaglasju sa kvalitetom znanja i vještina koji oni posjeduju, da li mi na univerzitetima „produkujemo“ jedno, a privreda traži nešto drugo i sl. Tome treba dodati i ciljeve iz tzv. Lisabonske agende i njeno skoro preoblikovanje u projekat „Evropa 2020“, gdje svih pet ključnih ciljeva praktično u fokusu imaju znanje, i gdje se kada je u pitanju obrazovanje eksplicite planira „povećanje udjela osoba starosti 30 do 40 godina u tercijarnom ili ekvivalentnom nivou obrazovanja na najmanje 40 odsto. Po meni, nameće se prost zaključak da kao društvo moramo biti svjesni potrebe da potpunije efektuiramo najizdašniji resurs kojim jedna država danas može da raspolaže – znanje. Ali, teško se oduprijeti zaključku da se, ipak, radi o „određenim“ anomalijama. Na to upućuje podatak da je od 2007. do 2012. godine broj nezaposlenih visokoškolaca bez radnog iskustva porastao za 4,4 puta, dok se, nasuprot tome broj nezaposlenih sa stažom smanjio za skoro 10 odsto. Bojati se, da ove stvari neće biti moguće ispraviti nekim jednostranim akcijama i potezima i na kratak rok, bolje reći, bez jasno kordinirane i osmišljene strategije na nivou društva. Jer, vrijeme čekanja na posao ne ide na ruku ni onima koji čekaju, a ni državi, budući da se, npr. u grupi onih koji čekaju posao od jedne do tri godine nalazi oko 29 odsto nezaposlenih visokoškolaca. Dodajmo tom da broj nezaposlenih visokoškolaca do 25 godina starosti u ukupnom učestvuje sa 38,58 odsto, a ako se taj prag podigne na 30 godina taj procenat se skoro udvostručava i tada iznosi ukupno 69,52 odsto. Objektivno kao neodložan postavlja se imperativ – u okviru ukupnih napora da se privreda CG učini konkurentnijom naći način da se ova nesumnjivo najproduktivnija društvena grupa valjano angažuje. Dakle, o kvalitetu znanja koje visokoškolci stiču na našim univerzitetima treba i možemo raspravljati, ali moj stav je da nemamo višak obrazovanih ljudi nego je u pitanju manjak posla. A kad kažem manjak posla, mislim na to da u uslovima totalne globalizacije, ne možete novonastale probleme koji se tiču pridobijanja potrošača, sticanje povoljnije tržišne pozicije i sl., rješavati starim metodama.
POBJEDA: Da li i koliko inostrane kompanije i njihov kadar utiču na domaće tržište radne snage?
LOJPUR: Problem je utoliko kompleksniji što je domaće tržište radne snage gledano u cjelini izloženo pravim „potresima“ kao što su to npr. slučajevi „dobrovoljnog“ otpuštanja zaposlenih uz otpremnine, kada desetine a ponekad i više radnika ostaju bez posla, i to u godinama kada je dosta teško iznova zakucati na vrata poslodavca, u godinama kada se traže neka druga znanja i vještine i sl. Upravo, skoro jedino na tržištu ponuda i tražnje za visokoškolcima imamo konkurenciju na globalnoj ravni. U brojnim inostranim firmama koje posluju ili imaju svoje ispostave u Crnoj Gori zaposleni su akademci, koji bilo da borave ovdje ili rade na daljinu, ali objektivno su zauzeli mjesta koja su u nekim ranijim periodima objektivno pripadala domaćim kadrovima. Zatim, u ne malom broju kompanija bordovi i menadžerski timovi ne samo prve linije nego i nižih nivoa popunjeni su kadrovima iz drugih zemalja. To pokazuje da je ovaj problem dosta teži, ali ne i nerješiv.
U tom smislu sporazum Univerziteta i Zavoda za zapošljavanje upravo je u funkciji da se nađe prava mjera između zahtjeva tržišta koji ne nose današnji datum, nego koju deceniju kasnije i onoga što mi objektivno možemo pružiti u funkciji stasavanja tzv. ekonomije zasnovane na znanju. Dakle, ove i slične probleme tržište radne snage neće riješti samo po sebi, posebno u uslovima kada proces korjenitog preobražaja domaće samoupravne u ekonomiju tržišnog tipa objektivno nije mogao biti završen, a istovremeno očekujemo da se koliko je već sjutra u okvirima EU uhvatimo ukoštac sa najrazvijenijim ekonomijama svijeta.
POBJEDA: Šta prvo treba preduzeti?
LOJPUR: Za početak, krajnje je vrijeme da se defintivno pomirimo sa spoznajom da država griješi, ali da tržište griješi više nego država. I drugo, ističem s posebnom odgovornošću, da mnoge domaće firme ne bi propale da su ih vodili neki drugi ljudi ili da su bile kadrovski adekvatno osposobljene. Pravo pitanje ili, svejedno, odgovor bi po meni bio – upisna politika mora biti zasnovana na dugi rok i to je onaj minimum iza koga mora stajati država. U osnovi mora da dominira kvalitet neovisno o vlasničkom statusu ustanova što je lako provjeriti, a u formi državne politike zapošljavanja moramo napustiti zabludu da imamo višak obrazovanih.
POBJEDA: Kakvo je stanje u svijetu. Na koga preporučujete da se država i poslodavci ugledaju?
LOJPUR: Ima mnogo primjera. Na primjer, Gana i Koreja, koje su još 1960. godine u pogledu dostignutog nivoa GDP per capita bile na istom nivou. Danas, Koreja ima GDP per capita od 20.500 američkih dolara; dok je Gana ostala skoro na istom niovu i isti iznosi svega oko 1.300 američkih dolara.
Jedan od istinskih primjera dokle seže izdašnost znanja je distrikt Bangelor, kao jedan od najmoćnijih ekonomskih centara u Indiji – „silicijumskoj dolini“; zapošljava oko 250.000 inženjera, ostvaruje godišnji privredni rast od preko 10 odsto; ukupan izvoz uglavnom „pameti“ kreće se preko 60 milijardi američkih dolara; a GDP opet per capita u tom distriktu je preko 75.000 američkih dolara (na nivou Indije svega oko 1.200 američkih dolara); u gradu je preko 10.000 dolarskih milionera, preko 60.000 super bogataša i sl.
U prilog mojim stavovima ide i ono što se skoro dešavalo u SAD, kada su američki sekretar za visoko obrazovanje A. Duncan i njegov zamjenik M. Kanter „krstarili“ Amerikom, da bi iznova probudili svijest o potrebi za većim brojem visokoobrazovanih ljudi, i da samo veći broj visokoobrazovanih ljudi može američku ekonomiju učiniti uspješnijom. I američki predsjednik Obama je u svom obraćanju jasno kazao „da je visoko obrazovanje ekonomski imperativ“. I mada ovi pozivi dolaze sada kada već oko 40 odsto odraslih Amerikanaca ima neki stepen visokog obrazovanja, visoki zvaničnici polaze od procjena da će već u 2018, godini za više od 60 odsto svih poslova koji će se nuditi na tržištu radne snage biti potrebno visoko obrazovanje. Zaključak je jednostavan – univerziteti moraju smanjiti visoke školarine i povećati broj visokoškolaca. Pri tome se nastoji uspostaviti paratnertsvo između državnog privatnog i socijalnog sektora i zagovara se cilj da 2025. godine 60 odsto Amerikanaca ima visoko obrazovanje. Posebno je važno, što se pozivaju poslodavci da u čitavom procesu uzmu bitno aktivniju ulogu, da ukažu na eventualan nesklad između vještina koje posjeduju visokoškolci i koje su im potrebne, da podrže čitav projekat u smislu da obrazovanja nikad nije dosta i sl. D. Šaković
U domaćim firmama najmanje ima „dobrih“ ljudi
POBJEDA: Da li to o čemu govorite dopire do poslodavaca, kojima je obrazovan kadar najpotrebniji? Kako gledate na njihove zahtjeve za novčanu pomoć Vladi i bankama?
LOJPUR: Mislim da je značajan dio problema, možda ne eksplicitno, ali u nekoj prikrivenoj formi sadržan upravo u sferi nesklada između onoga što se nudi na tržištu, a to je bez obzira kako to da posmatramo veoma respektabilan kadrovski potencijal sa veoma upotrebljivom dobnom strukturom, radnim iskustvom, i onoga što dolazi sa druge strane, a što bi se uslovno moglo okvalifikovati kao tražnja. Jednostavno kazano poslodavci su najčešće i skoro jedino okrenuti državi gdje traže neki vid pomoći, beneficija, popusta i raznih vidova oslobađanja. Po meni, i kada je dobiju ta pomoć može samo da im donekle olakša situaciju u kratkom roku. Naime, tu se radi o svojevrsnoj „infuziji“ koju plaćaju oni koji posluju kvalitetno, a u krajnjem svi građani, što znači da je na gubitku čitavo društvo.
Druga zabluda u pogledu mogućeg izlječenja oboljelih domaćih preduzeća u dugom roku je pokušaj da se „urazume“ ili „prisile“ banke da obore kamatne stope, zaborave na stare dugove i sl. Ne sporim u domaćim okvirima često u prvi plan isticanu logiku da su kamatne stope visoke, da je dosta teško i ponekad skoro nemoguće ostvariti stopu profitabilnosti koja će ih pokriti i ostaviti bar malo prostora za zaradu. Ali, isto tako „drži vodu“ tvrdnja da je danas tu razliku u cijeni skoro jedino moguće ostvariti zapošljavanjem kvalitetnijih kadrova. Jer, dodatna vrijednost za kupca i uopšte konkurentska prednost, kako to uostalom pokazuju podjednako iskustva država ili uspješnih kompanija, danas se ne stvara po osnovu produktivnosti kapitala, nego ljudi koji taj kapital i druge resurse stavljaju u pogon. Bankari o tome nerado govore, i vjerovatno ne direktno onima koji dolaze da posude sredstva, ali bojati se da im je često u prvom planu kvalitet menadžmenta, a ne bonitet njihove kompanije. Gubici su, sviđalo se to nama ili ne, direktna posljedica nesposobnosti pojedinaca koji te firme vode, i ne treba ih pripisivati nikakvim božanskim silama. Ako to ne želimo da prihvatimo, onda možemo kao i u drugim sferama društevnog života gdje smo konkurentni i svjetski priznati, kao npr. u sportu, da uvozimo menadžere.
Dakle, ponavljam, „dobrih“ ljudi je ono čega najmanje imaju domaće firme, i moramo se osloboditi floskula tipa „ostavite CV“, „zvaćemo vas sjutra“ i sl., pa nikad više; jer cijenu kapitala je moguće svesti na prihvatljiv nivo samo ako isti dospije u ruke onih koji ga znaju oploditi!
izvor: pobjeda.me
