Piše: Ana Nives Radović
Za situacije koje karakteriše nevjerovatna atmosfera sa određenom dozom apsurda i nepredvidivosti nerijetko kažemo da liče na scene iz Tarantinovih filmova. Po svojoj nepredvidivosti, ali i simbolici u posljednje vrijeme dešavanja na svjetskoj političkoj sceni takođe dobijaju obilježje nevjerovatnih, a ono što predstavljaju nesumnjivo se može tumačiti kao mogući kraj jednog i najava novog svjetskog poretka. Jedna od takvih situacija bila je i nedavni napad na pro-režimsku britansku ambasadu u Teheranu.
Na snimcima i fotografijama izvještača sa lica mjesta za mnoge je bilo nevjerovatno uočiti prizor čovjeka koji je, nakon što su pljačkane devastirane zgrade i paljene američke, britanske i izraelske zastave, iz ambasade izašao iznoseći poster Tarantinovog filma Pulp Fiction. Razlog zbog kojeg se nešto takvo nalazilo u jednom diplomatskom predstavništvu možda najbolje oslikava simboliku ispraznih laži i moći bazirane na nasilju, a prizor demonstranta koji upravo sa tim simbolom napušta zgradu je manifest anti-imperijalističke ere i još jedan, pompezan i revolucionaran obračun sa tekovinama zapadne vladavine, barem u Iranu.
U međuvremenu, sa objavljivanjem novog izvještaja Međunarodne agencije za atomsku energiju i nametanjem novih, restriktivnijih sankcija, vrijeme može biti pogodno za Ajatolaha Ali Khamene’i-a, vrhovnog vođu i za nametanje novog diplomatskog pristupa, koji se vidno razlikuje od onoga koji je imao provokativni i ne previše učinkoviti predsjednik Mahmud Ahmadinedžad. Dok je portparol iranskog ministra vanjskih poslova Ali Akbar Salehi novu najavu sankcija definisao svodeći je na “nedjelotvornu psihološku manipulaciju i medijski rat” njihov cilj se ogleda u smanjenju zaliha naftne indusrije i otklanjanju mogućnosti da Iran obavlja transakcije u međunarodnoj trgovini. Kroz svoje kanale za pribavljanje informacija WikiLeaks je došao do saznanja i objavio podatke o tome da su brojne zapadne diplomate pokazivale određenu dozu optimizma po pitanju postavljanja Ali Khamene’i-a na čelo Iranske agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema navodima iz prepiski započetih od strane američke misije u Beču koja se bavi IAEA-om, Ajatolah Ali Khamene’i je definisan kao “inteligentan i iskusan partner” kojeg preferiraju, za razliku od ostalih iranskih zvaničnika. Prema navodima magazina The Times, tokom posljednjih godina Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici morali su spriječiti Iranov oružani program tajnim dobavljanjem oštećenih dijelova, planovima i softverima. Čak i bez dokaza o sabotaži, iranski nuklearni program se jasno suočio sa preprekama za svoj napredak u posljednjih nekoliko godina.
Sankcije koje su ovoga puta uvedene uključuju garantni rizik, jer energetski sektor u Iranu, trećem najvećem svjetskom proizvođaču sirove nafte može rezultirati težim posljedicama. Embargo, između ostalog, zabranjuje nabavku za potrebe petrohemijske industrije koja je tokom prethodne godine izvezla proizvode u vrijednosti od preko 8 milijardi dolara, a novčane kazne mogu dodatno otežati trgovinu, koja je već pogođena brojnim kaznenim mjerama izrečenim prethodnih godina. Kao neposredna posljedica toga može biti i niža proizvodnja nafte u Iranu, te proizvodnja i prodaja naftne po višim cijenama u cijelom svijetu. Ipak, brojni analitičari tvrde da trenutne potrebe za naftom na globalnom nivou mogu biti pokrivene proizvodnjom drugih zemalja, ali u slučaju povećane potražnje, odnosno tržišnih špekulacija, moglo bi doći do većih problema. Evropski diplomatski predstavnici su u međuvremenu postigli dogovor o proširenju spiska iranskih pojedinaca i organizacija koji podliježu sankcijama, dodajući na popis oko dvjesto imena, u cilju stavljanja većeg pritiska na ostale islamske zemlje u sklopu svog nuklearnog programa. Vlade zemalja Evropske unije će takođe morati u što kraćem roku da procijene predlog Francuske i Engleske po pitanju ostalog broja sankcija, između kojih je i onaj protiv Iranske centralne banke, ili, prema hitnom zahtjevu Francuske, još jednom razmotriti dodatne kaznene odredbe u oblasti naftne industrije.
Primjetno je da iz razloga inostranog miješanja u domaću politiku i odredbi u vezi sa nuklearnim programom strpljenje stanovnika Irana i sposobnost da podnose najavljene mjere drastično opadaju. Stoga bi, u tom kontekstu, moglo doći do jačanja Zelenog Pokreta u Iranu koji bi bio ne samo podržan od strane zapadnih sila, već i predstavljao sponu za stvaranje otvorenog demokratskog društva i poboljšao njegove odnose sa susjednim zemljama od kojih su zbog Ahmadinedžadove politike distancirani. Ono što je sigurno je da je kompromis Irana sa Zapadom moguć samo uz uspostavljanje vlasti koje će imati njihovu podršku, a kako posljednja dešavanja najavljuju, razlaz sa američkim imperijalizmom u ovom dijelu svijeta tek počinje.
izvor: AR Vision
