Euro će doživjeti svoj kraj ne uz prasak, nego smijuljenje. Ne tako davno, evropske vođe uvjeravali su sebe i druge da Grčka smije i da bi trebala održati euro i u potpunosti otplatiti svoje dugove. Danas, kada i Italija pada s litice, teško je uvidjeti na koji bi način euro uopšte mogao preživjeti. No, koje je značenje ovog debakla eura?
Kao i uvijek kada se dogodi neka katastrofa, svi mogući ideolozi pokušavaju njome potvrditi svoja stajališta. I stoga je vrijeme da ih se konačno počne opovrgavati.
Prvo, pokušaj da se uvede zajednička evropska valuta bila je zamisao koja prelazi uobičajene ideološke granice. Pozdravila ju je američka desnica, koja ju je smatrala idejom lošijom samo od one o ponovnom oživljavanju zlatnog standarda, te britanska ljevica, koja ju je doživjela kao velik korak naprijed prema socijaldemokratskoj Evropi. Propitivali su je američki liberali, koji su strahovali, s pravom rekao bih oko toga što će se dogoditi ukoliko zemlje ne budu mogle koristiti monetarne i fiskalne mjere u borbi protiv recesije.
Dakle, sada kada je projekt eura na klimavim nogama, koju ćemo pouku izvući? U zadnje vrijeme neprestano slušam dvije pogrešne tvrdnje – da evropske nevolje odražavaju neuspjeh države blagostanja jasno te da je evropska kriza upozorenje da bi Sjedinjene Američke Države trebale početi sprovoditi fiskalnu štednju.
Tvrdnja da evropska kriza dokazuje da država blagostanja jednostavno nije funkcionalna dolazi od strane brojnih republikanaca. Navodno se smatra da su upitne države zapale u nevolje zbog preteškog tereta velike državne potrošnje. No, činjenice nam ukazuju na suprotno. Istina je da sve evropske zemlje imaju velikodušnije socijalne beneficije, uključujući zdravstvenu brigu za sve, te da troše više državnog novca od Amerike.
Međutim, zemlje koje su sada u krizi ne troše više od onih kojima dobro ide, zapravo je korelacija suprotna. Švedska, čiji je bruto domaći proizvod danas veći nego prije krize, sa svojim slavnim visokim socijalnim davanjima i dalje je zvijezda uspješnosti. Istovremeno, prije krize, “socijalna davanja”, to jest potrošnja na socijalne programe, bila je niža kao postotak nacionalnog dohotka, u svim nacijama koje su sada u nevolji negoli u Njemačkoj, a kamoli Švedskoj.
Dakle, kriza eura ne govori nam ništa o održivosti države blagostanja. No, podstiče li nas na stezanje kaiša u ionako depresivnom ekonomskom stanju? Govore nam da bi Americi bilo bolje da smjesta počne rezati potrošnju jer će u suprotnom okončati kao Grčka ili Italija. Međutim, opet nam činjenice govore nešto drugo.
Prvo, ako pomnije pogledate cijeli svijet, uvidjet ćete da veliki odlučujući činilac glede kamatnih stopa nije zaduženost države, već iznos za koji se vlada zadužuje u vlastitoj valuti. Japan je puno zaduženiji od Italije, ali kamatna stopa na dugoročne japanske obveznice iznosi samo oko jedan posto u odnosu na italijanskih sedam posto. Britanski finansijski izgledi doimaju se gorima od španskih, ali Britanija se zadužuje uz kamatnu stopu od dva posto, dok Španija plaća gotovo šest posto. Izgleda da su se Španija i Italija uvođenjem eura srozale do statusa zemlje trećeg svijeta koja se mora zaduživati u stranoj valuti, uz sav gubitak fleksibilnosti koji to podrazumijeva.
Posebno, s obzirom da države članice eurozone ne mogu štampati novac podložne su novčanim poteškoćama s kakvima se zemlje koje su zadržale vlastitu valutu ne susreću, a posljedica toga su današnja zbivanja. Druga stvar koju morate znati jest da se štednja pokazala neuspjehom gdje god je uvedena u pokušaju suprotstavljanja trenutnoj krizi. Niti jedna zadužena zemlja nije uspjela srezati dovoljno da bi vratila milost berzi. Na primjer, Irska je evropsko dobro dijete, odgovorivši na dužničke probleme vrlo strogom štednjom zbog koje joj je stopa nezaposlenosti došla na 14 posto. A opet je kamatna stopa na irske obveznice i dalje iznad osam posto, to jest gora od italijanske.
Pouka ove priče, dakle, jest sljedeća – čuvajte se ideologa koji pokušavaju oteti evropsku krizu i iskoristititi je za promovisanje vlastitih ciljeva. Ako Amerika posluša te ideologe, samo će pogoršati vlastite probleme.
piše: Paul Krugman, izvor: New York Times/poslovni.hr
