Financijska tržišta radosno pozdravljaju dogovor sklopljen u Bruxellesu 27. listopada. S obzirom na to što se moglo dogoditi, a mogli su se gorko zavaditi oko svega, činjenica kako su se evropske vođe oko nečega usuglasile, koliko god nejasni bili detalji i koliko se god u budućnosti ta odluka pokaže neodgovarajućom, ovo se smatra povoljnim razvojem situacije.
No trebalo bi napraviti korak unatrag i sagledati šire okolnosti, ponajprije bijednu propast ekonomske doktrine, koja je Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi nanijela ogromnu štetu. Doktrina koju spominjem zagovara da se banke pogođene finansijskom krizom saniraju na teret naroda. Tako je, naprimjer, kriza koja je nastala zbog deregulacije, razlog za dalji pomak udesno. Umjesto da se sve usmjeri stvaranju novih radnih mjesta, vrijeme masovne nezaposlenosti vrijeme je mjera štednje u kojemu vlada smanjuje potrošnju i ukidaju programe socijalne zaštite. Ovu su nam doktrinu prodali govoreći kako druge opcije nema, kako su mjere štednje i smanjenje potrošnje nužni za zadovoljenje finansijskih tržišta te kako će štednja zapravo stvoriti nova radna mjesta.
Misao vodilja očito je bila kako će se zbog smanjenja potrošnje potrošači i kompanije osjećati sigurnije, što je, navodno, trebalo podstaknuti privatnu potrošnju, a ne dovesti do katastrofalnih posljedica.Neki ekonomisti u to nisu povjerovali. Jedan je zajedljivi kritičar vjeru u povoljne učinke štednje uporedio s vjerom u “vilu sigunosti”. Dobro, reći ću vam – to sam bio ja.
No ta je doktrina vrlo uticajna. Širenje mjera štednje posebno su zagovarali republikanci u američkom Kongresu i Evropska centralna banka, koja je lani od svih evropskih vlada, ne samo onih u finansijskoj krizi, zatražila “finansijsku konsolidaciju”. Kad je David Cameron lani imenovan za premijeraVelike Britanije, odmah je pokrenuo program smanjenja troškova vjerujući kako će to uistinu podstaknuti privredu, a njegovu su odluku s glasnim odobravanjem dočekali mnogi američki učenjaci. No rezultati sve brže pristižu i stvar ne izgleda dobro. Grčka je zbog mjera štednje zapala u još goru krizu, koja je, zahvaljujući i potezima grčke vlade, zaslužna za nedavni povjerljivi izvještaj poslat evropskim vodjama, u kojem stoji kako postojeći program nije izrodio željene rezultate.
Britanska ekonomija zbog mjera štednje stagnira, a povjerenje potrošača i kompanija drastično je opalo. Najočitiji je primjer ono što se trenutno smatra uspjehom. Prije nekoliko mjeseci razni su učenjaci hvalili uspjeh Latvije, koja je nakon stravične recesije uspjela smanjiti budžetski deficit i tržišta uvjeriti u finansijsku stabilnost. Njihov je uspjeh svakako dojmljiv, no ostvaren je na teret stope nezaposlenosti od 16 posto i privrede koja je uprkos rastu ipak 18 posto manja nego prije krize.
Sanacija banaka uz kažnjavanje radnika nije, stoga, recept za uspjeh. No, je li bilo izbora? Ja sam, recimo, otputovao u Island na konferenciju na kojoj se razgovaralo o zemlji koja je postupila drukčije. Ako ste u medijima pratili tok finansijske krize ili gledali filmove o tome, kao što je sjajna “Unutrašnja pljačka”, onda znate kako se o Islandu pričalo kao o najvećoj ekonomskoj katastrofi. Raskalašeni bankari državu su opteretili golemim dugovima i zemlju bacili u naizgled beznadežnu situaciju. No, na putu prema privrednoj propasti dogodilo se nešto neobično
Zbog očaja koji je zavladao zemljom uobičajeno je ponašanje ustupilo mjesto kršenju pravila. U trenutku kad su svi drugi spašavali bankare na teret javnosti, Island je dopustio da banke propadnu i proširio mrežu socijalne zaštite. Kad su svi drugi silom pokušavali umiriti međunarodne ulagače, Island je uveo privremen nadzor nad kretanjem kapitala kako bi otvorio prostor za djelovanje. Kako im danas ide?
Island nije izbjegao veću ekonomsku štetu ili pad standarda, no uspio je ograničiti pad nezaposlenosti i patnju najugroženijih. Mreža socijalne zaštite i dalje je netaknuta, a temeljno dostojanstvo društva sačuvano.Slogan “Moglo je biti znatno gore” vjerovatno i nije najuzbudljiviji, ali možemo ga smatrati uspjehom domaće politike u trenutku kad su svi očekivali potpunu katastrofu. Eto pouke za ostale – patnja većeg dijela našeg stanovništva nepotrebna je. Ako živimo u vremenu stravične boli i okrutnog društva, sami smo to odabrali. To tako nije trebalo i ne treba biti tako.
izvor: The New York Times
