Kada je Rusija 1998. proglasila bankrot te prestala vraćati državni dug, mnogobrojni investitori po cijelom svijetu pretrpjeli su goleme gubitke.
Da bi došli do novca, mnogi su bili prisiljeni prodavati vrijednosne papire iz svojih portfelja pa su im rušili cijene, a s padom berzanskih cijena topio se i kapital investitora i investicionih kuća. Kriza je najteže pogodila hedge fondove, a za manje od dva mjeseca tržišna se kapitalizacija banaka poput Citija ili Chase Manhattana – prepolovila.
Kriza koja je započela s panikom 2007. zamijenila je onu iz 1998. kao “najgoru u zadnjih pola stoljeća”. U studiji, na koju u svojoj nedjeljnoj analizi tržišta upozorava ST Invest, “Ovaj put je bilo isto: objašnjavanje performansi banaka u nedavnoj finansijskoj krizi pomoću performansi banaka 1998.” istraživači američkog Nacionalnog instituta za ekonomska istraživanja Ruediger Fahlenbrach, Robert Prilmeier i Rene Stulz pokazali su da su iste one banke koje su se pokazale kao najlošije u finansijskoj krizi 1998. najlošije prošle i u posljednjoj krizi, pa čak i kada su doživjele spajanja i promjenu vođstva.
Autori su željeli provjeriti da li za banke u krizi vrijedi “hipoteza o učenju” ili “hipoteza o poslovnom modelu”. Prema prvoj, loše iskustvo navodi banke da promijene svoju kulturu ulaženja u rizike, da poprave poslovni model i/ili smanje apetite za rizik. Prema drugoj hipotezi, sposobnost banke da usvoji pouke iz krize zavisi o njenom poslovnom modelu i ona taj model (ili kulturu) neće mijenjati samo zbog krize, možda zato jer joj je to preskupo, a možda i iz nekih drugih razloga.
Proučivši pokazatelje za 347 banaka, autori su došli do potvrde da vrijedi hipoteza poslovnog modela: tržišne performanse dionica banaka u posljednjoj krizi bile su u pozitivnoj korelaciji prema performansama tih istih banaka u krizi iz 1998. Za svaki postotni bod gubitka vrijednosti na kapitalu 1998. te iste banke u razdoblju od jula 2007. do decembra 2008. na godišnjoj razini izgubile su 0,66 posto vrijednosti kapitala.
Kada su istraživači NBER uporedili rezultate poslovanja banaka tokom posljednje finansijske krize s njihovim rezultatima iz 1998., kao i njihovim profitom u 2006. godini, otkrili su da zarada banaka iz 1998. takođe ima veliku prognostičku moć. Zarada banaka iz 1998. podjednako dobro objašnjava kretanje njihove zarade u posljednjoj krizi kao i zaduženost banaka uoči krize. Niži profit iz 1998. povezan je sa statistički značajnom većom vjerojatnošću da će propasti 2007.–2008. i taj se rezultat ne može objasniti razlikama u izloženosti banaka berzi.
Fahlenbrach, Prilmeier i Stulz upozoravaju da su krize po svojoj prirodi neočekivane. Makar su možda nakon prošle krize banke odlučile investirati u manje rizičnu imovinu, moglo se dogoditi da baš ona u zadnjoj krizi prođe neočekivano lošije. Međutim, dokazi su pokazali da su banke koje su imale slabe performanse u obje krize imale više rizičnije imovine, da su bile više zadužene i da su imale brži rast nego ostale banke prije krize. Prema tome, njihovi loši rezultati iz krize 1998. nisu doveli do toga da promijene temeljne aspekte svoje poslovne strategije. Neki bankari iz kriza ništa ne nauče.
