Naš najveći štit od globalne krize je naša finansijska nerazvijenost

Da li mislite da je ekonomska kriza, koja manjim ili većim intenzitetotm remeti svjetske ekonomske tokove i planove posljednje 3 godine, rješiv strukturalni, globalni problem ili ste pak možda bliži stavu koji je skoro iznio poznati ekonomista Nouriel Roubini da je današnji kapitalistički sistem kakvog ga poznajemo neodrživ i da se samouništava?

prof. dr Saša Popović: Čini mi se da u ekonomiji, kao i u životu uopšte, postoji neka prirodna sklonost ka pesimizmu. Kada se ispostavi da je pesimista pogrešno predviđao, obično kažemo da je bio oprezan, a kada se ispostavi da je optimista pogriješio u previđanju, kažemo da je bio naivan. Dakle, budite pesimista i bićete (barem na kraju) u pravu, rekao bih. Profesor Rubini jedan je od onih koji su predvidjeli globalnu finansijsku krizu i njegov kontinuitet negativne percepcije kapitalizma ponekoga zabrinjava. Medjutim, njegova predviđanja o samouništavanju kapitalizma ne čine mi se visoko vjerovatnim. Radije bih se ovom prilikom našalio na taj način što bih proširio čuvenu Šumpeterovu sintagmu «kreativna destrukcija» i rekao da trenutno u kapitalizmu postoji kreativna destrukcija rješenja. Mislim da u savremenom kapitalizmu umjesto kreativne destrukcije problema dolazi do kreativne destrukcije rezultata prethodnih kreacija. Sve finansijske inovacije išle su u prilog povećanja likvidnosti na finansijskim tržištima, a njihovom neprimjerenom upotrebom generisan je globalni finansijski problem. Tako je i sa tabletama – sve do izvjesne količine one su lijek, a poslije toga otrov. Što se tiče kraja kapitalizma, povjerovaću u to ako čujem da je ukinuta privatna svojina i slobodno tržište. Do tada vjerujem da je kapitalizam visoko adaptabilan sistem i da će prije ili kasnije doći do novih perioda privrednog poleta.
Čini mi se interesantnim da razmislimo o tome kako razmišljamo o krizi. Vjerujem da je veoma mali broj ljudi sposoban da primijeti i nešto pozivitno u samoj krizi. Rećiću vam nekoliko argumenata. Gordon Braun, bivši premijer Britanije rakao je: “Ponekada je kriza ta koje pokreće promjene.” Takođe, slobodno možemo reći hvala globalnoj krizi što smo počeli da vodimo računa o tome koliko smo globalno povezani. Više ni građani Crne Gore ne mogu bezbrižno da piju kafu na nekom trgu, a da ne razmišljaju o tome kako Amerikanci ili Japanci kupuju kuće u svojoj zemlji jer te odluke mogu indirektno ugroziti i naše građane. Hrabar sam da kažem da je naš najveći štit od globalne krize bila naša finansijska nerazvijenost. Nerazvijena finansijska infrastrukutra i skroman asortiman finansijskih instrumenata zaštitili su nas od velike izloženosti krizi. Nešto slično se desilo i sa razvojnim opredjeljenjima Crne Gore – naslijeđena industrijska zaostalost lokalne ekonomije logično je dovela do potrebe da se traže drugačiji aršini za njenu valorizaciju. To je i dovelo do ideje o proklamovanju Crne Gore ekološkom državom. Dakle, ako niste industrijski konkurentni, onda morate razmišljati o turizmu i poljoprivredi. Dalje, imam utisak da je globalna kriza, iako ima negativan uticaj na porast nezaposlenosti, dobra prilika da se smanji “skrivena nezaposlenost”, odnosno nezaposlenost na radnom mjestu, tipična za tranzicione ekonomije.

Posljednjih nedjelja Evropska centralna banka upumpava velike svote novca kupujući obveznice zemalja eurozone koje imaju problema sa servisiranjem dugova, koje se mjere desetinama milijardi svake sedmice, dok su sa druge strane podaci o rastu evropskih nacionalnih privreda razočaravajući – Njemačke privreda je ostvarila svega 0,01% rasta u drugom kvaratalu ove godine. Da li je ovaj model spašavanja posrnulih koji dovodi i do usporavanja vodećih evropskih privreda dobar i kakvi će po vama biti konačni rezultati ovih procesa?

Kao što se sjećate, najprije je došlo do problema u finansijskim institucijama SAD-a koje su se previše tržišno zaigrale i zapale u ozbiljnu nelikvidnost, ingorišući kritičnu izloženost tržišnim i drugim rizicima. To je bio period od 2008. do druge polovine 2010. godine. Sada je na sceni spašavanje spasilaca, odnosno spašavanje javnih finansija onih zemalja koje su spašavale svoje i tuđe finansijske institucije. U kritičnim trenucima uvijek se pokaže jedna jednostavna činjenica da nisu centralne banke, već građani, ili preciznije, poreski obveznici, zajmodavci poslednje instance. Evo kako gledam na ovaj problem. Ne spašava Njemačka posrnule, već Njemačka, Francuska i ostali spašavaju sebe pomažući zemlje sa teškim oštećenjima javnih finansija. Njihovi krediti su ugroženi rizikom neizvršenja novčanih obaveza njihovih dužnika. Zato je Grčki ministar finansija Venizelos morao doći u parlament Njemačke da obrazlaže mjere za oporavak budžeta, ne bi li tako ubijedio političare da nastave sa spašavanjem Grčke. To je zapravo preliminarna provjera parlamentarnog konsenzusa o tom pitanju.
Utisak je da Evropa nije institucionalno dozrela da se pozabavi krizom ovakvog obuhvata. Postoji nekoliko mogućih ishoda ovakve situacije. Prvo, moguće je da u ime evropskih ideala vodeće zemlje EU odigraju na poslednju kartu optimizma i nastave sa još nekoliko tranši finansijske i druge pomoći ugroženim zemljama. Drugo, moguće je da se u cilju sprječavanja dalje dužničke zaraze dozvoli da određene nacionalne ekonomije bankrotiraju, iako bi posljedice bile ravne cunamiju. Treće, moguće je da dolazi vrijeme jubileja – proslava na kraju određenog ciklusa godina, zabilježenih u tradiciji Jevreja i drugih naroda, kada su pomirenje, oprost dugova i grijehova svjesna žrtva radi daljeg mirnog opstanka. To ne bi bila nikakva inovacija u kontekstu ekonomske istorije.

Svjetska tržišta su se značajno oporavila od marta 2009. godine što se ne može reći za naše/regionalna – koji je po Vama razlog takvog stanja?

Nisam siguran da se desio značajan oporavak na svjetskim tržištima. Ono na šta vjerovatno mislite jeste tek blagi povratak u pozitivne stope rasta BDP-a u pojednim zapadnim ekonomijama. Zapitajmo se na trenutak da li je rast BDP-a prava mjera oporavka. Članak u nekom od poslednjih brojeva londonskog Ekonomista upućuje na to da je potrebno da uzmemo u obzir i druge indikatore. U tom članku kaže se da je potrebno malo geografske mašte da se izrazi obim nezaposlenosti na Zapadu: ukoliko bi 44 miliona nezaposlenih ljudi, koliko živi u vodećim zemljama OECD-a, živjelo u jednoj zemlji bila bi to populacija ravna populaciji Španije. U samoj Španiji, koja na Zapadu ima najveći procenat nezaposlenosti (21%), broj nezaposlenih odgovara veličini Madrida i Barcelone, zajedno. U Americi 14 miliona ljudi je zvanično bez posla. Ukoliko se tome doda 11 miliona ljudi koji rade manje od onoga koliko bi željeli, dobijamo broj približan populaciji Teksasa. Vjerno prenosim podatke iz te analize. Dakle, pored kretanja BDP-a, moramo pratiti i kretanje nezaposlenosti. Isto se radi i kada ljekari utvrđuju tekuće zdravstveno stanje nekog čovjeka – prvo izmjere temperaturu i krvni pritisak, dakle, minimalno dva indikatora.

Crnogorsko tržište kapitala grca u nelikvidnosti, cijene su iz dana u dan niže, dok su se neke vratile na nivoe sa samih početaka trgovanja, zakon o investicionim fondovima još uvijek nije usvojen, rijetke kompanije koriste berzu kao prostor za eventualnu dokapitalizaciju i nabavku svježeg jeftinog kapitala, ovlašćeni učesnici (brokeri) jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok je među domaćim investitorima zavladala totalna nezainteresovanost i letargija. Koji su po vama mogući pravci daljeg razvoja crnogorskog tržišta kapitala, da li ono ovako izdvojeno uopšte ima i budućnost i da li je u postojećim okolnostima realno očekivati povezivanje regionalnih berzi u jedan veliki, značajno konkurentniji sistem organizovanog trgovanja hartijama od vrijednosti?

Tehnički nije problem uvezati platforme za trgovanje između pojedinih berzi u regionu. To je manje-više stvar instalacije softvera koji već postoje. Problem je u kliringu, kao neophodnom koraku u garantovanju pozdanosti transakcije i transferu prava po osnovu trgovine, što je stvar saldiranja. Potrebna je regionalna klirinška kuća ili neki provajder takvih usluga za region. Ne vidim da će se tu išta značajno događati u doglednoj budućnosti. Posebno u uslovima kada novac ima bolji oportunitet – da štiti likvidnost, a ne da se njime pravi još novca. Imam utisak da je krilatica «cash is king» nastala u vrijeme neke teške krize. Ona je najgora moguća strategija kada je na sceni faza privrednog poleta.

Da li je u tim uslovima realno očekivati IPO nekih postojećih kompanija u bliskoj budućnosti kao i osnivanje potpuno novih akcionarskih društava?

Inicijalna javna ponuda, tj. IPO, stvar je naprije ekspertize, a tek posle ceremonijala – pripremanje mlade za udaju. Meni sadašnje stanje u Crnoj Gori liči na onu komičnu situaciju «sve je spremno, samo mlada neće.» Inicijalna javna ponuda podrazumijeva da se kompanije ozbiljno žrtvuju u namjeri da podignu sopstvenu aktraktivnost u očima potencijalnih investitora. To znači smanjiti višak zaposlenih, očistiti dubioze iz bilansa, regulisati pravno-imovinske sporove, mentalno se pripremiti za nove vlasničke odnose i slično. Mnoga preduzeća u Kini doživjela su preporod upravo zahvaljujući uspješnim IPO-ima. Takođe, volio bih da vidim osnivanje novih većih akcionarskih društava kao posljedicu grinfild investicija, jer ne vjerujem da domaća akumulacija trenutno ima taj potencijal.

Da li je dividendna politika isplate skoro cjelokupnog profita trajnije održiva (Crnogorski telekom, Jugopetrol, Zetatrans, Trebjesa)

Dividendna politika je negativ, inverzna slika, investicione politike. Moguće je da je takva dividendna politika održiva strategija u uslovima kada tržište ima mali diversifikacioni potencijal, a država dosledno ne prati ranije preuzete obaveze investitora.

Vaš komentar Zakona o investicionim fondovima koji je dat na usvajanje – da li stimuliše otvaranje novih fondova? Takođe, da li je crnogorsko tržište dovoljno likvidno i atraktivno da bi se mogli osnivati novi otvoreni investicioni fondovi koje Zakon forsira?

Još jednom se na terenu investicionih fondova primjenjuje geslo: «Bitno je da krenemo, pa ćemo u hodu popravljati stvari.» Ovaj zakon je teško ugurati u stvarni život. Razloga ima mnogo, a prostora ovom prilikom malo, zato bih radije ovu temu ostavio za neke nove prilike.

Kako komentarišete model zaduživanja koji Vlada forsira poslednjih godinu dana, tj putem prodaje tzv. euroobveznica? Da li smo kao država možda mogli jeftinije proći i kolike su stvarne potrebe za tim i tolikom zaduživanjima?

Potrebe za novcem nisu sporne, potreba ima. Jednom sam se ozbiljno našalio kada sam rekao plašim se da će sada, kada smo izašli na međunarno tržiste kapitala, emisije euroobveznica postati nacionalni sport. Novim dugom se dijelom vraća stari dug. Ponoviću ranije izrečeni stav iz osnova finansija – dug disciplinuje. Dakle, posle svakog zaduživanja, gubite određeni stepen slobode i morate se tako prilagoditi da sebi stvorite uslove za nesmetano vraćanje kako tekućeg dijela dugoročnog duga, tako i glavnice. Ne vidim da se povećao stepen finansijske discipline u državi i privredi, a 2015. je blizu, kada dospijeva na isplatu glavnica iz prve emisije euroobveznica. Prije nekoliko dana dobio sam poruku na mobilnom telefonu koja me je podsjetila na neka ranija javna upozorenja donosiocima odluka o budućim problemima, vezanih za razlike u regionalnom razvoju Crne Gore. Poruka glasi: «Pošaljite SMS na (navedeni) broj i donirajte 1 EUR za Banku hrane. Prikupljenim novcem će biti kupljene namirnice i druga potrebna sredstva za građane sjevera CG». Prilika je da još jednom upozorimo na potencijalne probleme usljed mogućih nedostataka kapaciteta za otplatu budućeg duga, prije nego počnu stizati SMS poruke traumatične sadržine.

Nekada je u bivšem finansijskom nedjeljniku „Investitor“ postajala rubrika gdje su poznati crnogorski ekonomisti predlagali akcije kompanije koje treba kupovati na crnogorskim berzama. Da li bi se Vi smjeli danas usuditi na neku sličnu prognozu?

Nije to stvar hrabrosti, već mudrosti. Smio bih se usuditi, ali nemam rješenje.

Početkom 2000-ih, Zavod za zapošljavanje se hvalio kako na evidenciji nezaposlenih nema nijednog diplomiranog ekonomiste, dok je evidentno da je danas vašim mlađim kolegama mnogo teže naći posao. Kako komentarišete stanje na univerzitetima u Crnoj Gori, kvalitet obrazovnih programa, nivo znanja koji pokazuju mlađe generacije i koji je vaš komentar na izraz „štancovanje bolonjaca“ tj da li su crnogorski fakulteti generatori zaposlenosti ili pak nezaposlenosti?

U visokom obrazovanju Crne Gore krije se tempirana bomba buduće nezaposlenosti. Visoko obrazovne institucije nisu brokeri na tržištu znanja koji uparuju zahtjeve koje međusobno šalju obrazovanje i privreda. To su prije univerziteti slobodnog vremena.

Intervju za Bankar.me uradio: Aleksandar Šćekić

Check Also

Položen kamen temeljac hotela „Durmitor“ na Žabljaku (video)

Predsjednik Vlade Crne Gore Duško Marković, vlasnik kompanije Durmitor Hotel and Villas, Petros Statis i predsjednik Opštine Žabljak Veselin …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *