Ovog mjeseca je italijanska vlada prodala gomilu petogodišnjih obveznica na nekoliko sada već redovnih aukcija. Tražnje jedva da je bilo da se zaokruži ponuđena količina. Uporedimo sada taj podatak sa avgustovskom prodajom kineskih obveznica u iznosu od 20 milijardi juana (3,1 milijarda dolara), za koje je i pored mizernog prinosa postojala više nego četvorostruka tražnja u odnosu na ponuđenu količinu.
Ova priča nam plastično ilustruje kontrast između blago stagnirajućih bogatih i onih brzo-razvijajućih svjetskih privreda. Dvadeset od 42 zemlje koje je posmatrao časopis Economist su u posljednjem kvartalu ostvarile rast od 3 ili više procenata. Samo su dvije zemlje, Austrija i Švedska na toj listi iz korpusa tzv bogatih zemalja. Ostatak spiska čine zemlje u razvoju, kao Brazil i Kina, ili one od skoro bogate kao što su Tajvan i Hong Kong. Poslednje istraživanje MMF pokazuje da će ekonomije zemalja u razvoju rasti više od 6 procenata u 2011 i 2012 godini, dok će rast bogatih biti ispod 2 %.
Rđave ekonomske vijesti tokom ljeta, kao i produbljivanje krize u kojoj se našla eurozona, zamagljuju činjenicu da zemljama koje sada već drže više od pola svjetske proizvodnje i u kojima živi većina populacije uopšte ne ide tako loše. Ipak, ne smijemo biti neoprezni pa čvrsto vjerovati da će se taj rast nastaviti u godinama koje dolaze.
Pomalo nevaspitano zvuči sagledavati način na koji su zemlje u razvoju ostvarile tako značajan napredak imajući u obzir kako velike napore su te države podnijele. Kina i Indija su danas duplo bogatije nego deceniju ranije, a milioni ljudi se se izvukli iznad granice siromaštva. Dobre vijesti se ne završavaju samo na pomenuta dva azijska giganta. Čak i prije izbijanja svjetske ekonomske krize, privrede velikog broja zemalja u razvoju su rasle brže nego li američka, vodeća svjetska ekonomija. Kriza je taj jaz samo učinila širim i vidljivijim.
Ipak nije za očekivati da će privredni rast zemalja u razvoju nastaviti istim intenzitetom i bez povremenih lomova. Kako ekonomija jača, tako se ona sve manje može oslanjati na bruto kapitalnu potrošnju, dok će sa druge strane biti izložena konstantnom prilivu jeftine radne snage, koja bi potkrpila ekspanziju privrednih aktivnosti. Takođe, državama će postajati sve neophodnija kvalitetna radna snaga kao i moderni finansijski sistem čiji je jedini cilj najveći povrat na uloženi kapital. Države koje su orjentisane na izvoz jeftine robe namijenje bogatom svijetu će polako morati da se okreću internim izvorima prihoda. Taj će rizik svakako izazvati bolesti koje su i do sada pogađale privrede u razvoju: pretjerano zaduživanje, povećanje javne potrošnje i infalciju.
Puno toga zavisi od toga kako će Kina sprovoditi ekonomsku tranziciju. Izdavanje obveznica na berzi u Hong Kongu je jedan od pripremnih koraka koji služe uspostavljanu juana kao globalnog standarda. Prihvatanje juana među investitorima će svakako zahtijevati reforme koje će Kina morati da sprovede, kako bi transformisala svoju trenutno izvoznu orijentisanu u većini „tešku” privredu i industriju.
Taj prelaz neće nimalo biti lak. Predstojeća decenija će pokazati pravu snagu zemalja u razvoju. Kina i ostale zemlje ulaze u neizvjesno polje daljeg razvoja, u kojem dosadašnja velika apsorpciona moć bogatih zemalja počinje polako da jenjava. Takođe, nevolja ima naviku da napada mjesta koja su izbjegla prethodnu krizu i postala nadmena i previše samopouzdana. Široka rasprodaja valuta zemalja u razvoju u proteklih nekoliko sedmica može biti rani znak slabijeg ekonomskog rasta u bliskoj perspektivi. Breme svjetske ekonomije se pomjera nevjerovatnom brzinom prema jako naseljenim zemljama u razvoju. Ali tranzicija vjerovatno neće proći glatko kao što mnogi pretpostavljaju.
izvor: economist.com; prevod sa engleskog: bankar.me
