Krivci za globalnu krizu

Dodajte komentar

Kriza kojoj se sada ne nazire kraj i s kojom se jeseni 2008. godine suočilo čovječanstvo, predstavlja po svojoj kompleksnosti zacijelo presedan u dosadašnjoj historiji čovječanstva. Ako ciljamo na »najkompetentnije« na tom području, najavilo ju je manje ekonomista nego što imamo prstiju na obje ruke. Po nekim izračunima, na svijetu je približno milion profesionalnih ekonomista, od kojih bismo očekivali da će se dokopati tog saznanja i javnost pravovremeno upozoriti pred njenim nadolaskom. No, oni to ne samo da nisu učinili ili iz različitih razloga nisu mogli učiniti, nego su mnogi od njih čak pridonijeli njenom nastanku.

Za istinski izlaz iz krize treba se osloniti na novu ekonomsku paradigmu. No put k njoj neće biti lagan. Bez nje se ekonomska nauka neće moći i dalje proglašavati naukom, na što se prije neopravdano nego opravdano pozivala. No pri tome nije riječ samo o očuvanju kredibilnosti ekonomista i njihove nauke: bez nove ekonomske paradigme ugroženi su kako stabilnost nacionalnih ekonomija tako i svjetske ekonomije. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju  Joseph Stiglitz naglašava odgovornost ekonomista i ekonomske nauke u povezanosti s njihovim više ideološki zainteresiranim, nego naučnim ubjeđenjem o djelotvornom i samoregulativnom tržištu.

Nastajanje nove ekonomske paradigme neće moći mimo istraživanja uzroka i igrača koji su doveli do krize. Ekonomiste, ali ne samo njih, i politologe, sociologe i last but not least historičare čeka pritom mnogo samoispitivanja i samorefleksije. Kada historičari budu istraživali razdoblje između 2008. i 2010., susrest će se, ako je za vjerovati nobelovcu Paulu Krugmanu, s nekom za njih neobičnom i teško objašnjivom činjenicom: kako je bilo moguće da su zagovornici propalih ideja – tu se misli na fundamentalističke zagovornike slobodnog tržišta, koji su griješili praktički u svemu – još uvijek u svijetu politike uživali privilegiranu ulogu savjetnika?

Francis Fukuyama i Seth Colby, obojica ekonomisti, preciznije su analizirali ulogu (akademskih) ekonomista, koji su sa svojim pogrešnim i opasnim idejama pridonijeli aktuelnom globalnom financijskom slomu (krizi). Ekonomisti se rado ponose time da su, što se tiče teorije i empirijske osposobljenosti, najrazvijenija društvena nauka, i pri tome im je uspjelo uvjeriti i ustanovu koja im, kao jedinoj društvenoj nauci, svake godine dodjeljuje Nobelovu nagradu. Autori odbacuju takvo pretjerano samohvalisanje i uvjerljivo argumentiraju da su ekonomisti, odnosno ekonomska nauka, u posljednja tri decenija zatajili kako u teorijskom tako i u empirijskom (aplikativnom) pogledu.

Nobelovac Wassily Leontief, nekadanji predsjednik Američkog ekonomskog udruženja i odličan matematičar, uskoro je nakon primanja Nobelove nagrade 1974. godine napustio Harvard i zbog razočaranosti ekonomskom naukom prestao nakon 1984. godine pisati  ekonomske članke. Utvrdio je da su oni koji se ozbiljno bave i razumiju djelovanje ekonomije marginalizirani i zauzeo se za ponovno promišljanje i preusmjeravanje istraživalačke metodologije u ekonomskoj nauci. Kada su ga u kasnim devedesetim godinama prijašnjega vijeka ponovo pitali da li se u međuvremenu kod njega nešto promijenilo, njegov je odgovor bio negativan.

U posljednje tri decenije bili smo svjedoci specifične forme akademskog konformizma (i oportunizma), koji se priklonio neokonzervativizmu, odnosno neoliberalizmu, s kojim je u osamdesetim godinama prijašnjeg vijeka započela vladavina Reagana i M. Thatcher i za koju je karakterističan obrat od države i njene regulacije (nadzora) ekonomskog života u korist praktički neograničenog djelovanja slobodnog tržišta. Posljedica toga je i dominacija mikroekonomskih teorija nad makroekonomskim, pri čemu su se izgubili transparentnost i nadzor nad makroekonomskim procesima, poglavito nad kompleksnošću nacionalnih ekonomija i posljedično nad globalnom ekonomijom.

Mikroekonomski pristup naime nije kadar uvidjeti nelinearne procese, a prije svega zatajuje pri pravovremenom uočavanju povratnih učinaka s makroekonomskim dimenzijama. Nadalje, upotrebom apstraktnih ekonomskih modela snažno su bili podcijenjene, ako već ne sasvim isključene iz ekonomske analize, političke determinante, historija i lokalni kontekst, bez kojih trpi relevantni uvid u tekuće i dugoročne procese (trendove) ekonomskog života. Sve je to dovoljno da su Fukuyama i Colby na koncu postavili pitanje da li će ekonomisti ikada odgovarati za pogreške i ideološki (in)formirana stajališta, kojima su utjecali na ekonomsku politiku i na koncu pridonijeli njenom slomu.

Ha-Joon Chang, jedan od vodećih heterodoksnih ekonomista, koji predaje na Cambridgeu,  sistematski i precizno razgolitio je ideologiju i ideologe »slobodnog tržišta«, a ponajprije konvencionalno mnijenje da treba odlučivanje prepustiti ili povjeriti isključivo financijskim menadžerima i ekonomistima. Države koje su išle tim putem uopće nisu dosegle i ne dosežu najavljene ciljeve: viši ekonomski rast, veću jednakost, zaposlenost i praktično sprečavanje krize ili barem krizu u mekšoj formi.

Naprotiv. Države koje se nisu rigidno držale takve doktrine, bile su uspješnije. Najviši životni standard dostižu Norveška, Luksemburg, Švajcarska, Danska, Island, Irska i Švedska, dok SAD (i Velika Britanija) zaostaju iza njih. Slično rđavo ove potonje prolaze kod svih drugih relevantnih ekonomskih parametara. Obje isto tako praktički sprečavaju državama u razvoju da realiziraju protekcionizam, pri čemu ih je Chang podsjetio da su same, i to SAD u razdoblju od 1830. do 1940. i Velika Britanija u razdoblju od 1720. do 1850., bile države s najvećim protekcionizmom na svijetu.

Umjesto da podražuju fiziku i fizičare te upotrebljavaju apstraktne modele i jednačine, ekonomisti će morati, kako im savjetuje Gideon Rachman, učiti od historičara, čija su očekivanja skromnija i skeptičnija od njihovih: historičari su, naime, već dugo i dobro svjesni da niti jedno veliko pitanje nije zauvijek (raz)riješeno i da ih se možemo uvijek iznova latiti, revidirati ili otkrivati ih iz novih uglova gledanja.

Ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, koje već dugo (»američki vijek«), u skladu s njihovim nacionalnim interesima, određuju ili, bolje, dirigiraju ekonomska pravila i poredak svjetske ekonomije, prije svega na njenoj periferiji, bili smo svjedoci nastupu utjecajnih ekonomista, koji su u pravilu izmjenjivali svoje uloge na univerzitetima, vladama (bilo kao savjetnici, bilo na ministarskim foteljama) i u bankama. Za njihove pogrešne odluke ili savjete isto tako nisu preuzimali nikakvu odgovornost.

Charles Ferguson je tu tvrdnju ilustrirao na primjeru harvardskog ekonomista Larryja Summersa, koji je igrao ključnu ulogu u Svjetskoj banci, Clintonovoj administraciji i do nedavno u sadašnjoj administraciji Baracka Obame. Riječ je o ekonomisti i političaru koji se zauzimao za krajnju deregulaciju ekonomskog života, kao i za radikalnu privatizaciju, koja bi morala po njemu obuhvaćati i kompleks financija. Financijske korporacije mu nisu ostale dužne: između 2001. do zaposlenja u Obaminoj administraciji za njihovo savjetovanje i s govorima zaslužio je više od 20 miliona dolara.

U vrijeme dok su neki ekonomisti upozoravali na prve znakove približavanja financijske krize, Summers se rugao i odbacivao njihove utemeljene opomene. Pri tome su ga podupirali drugi utjecajni ekonomisti koji su kreirali američku ekonomsku politiku. Charles Ferguson spominje konkretni primjer Raghurama Rajana, glavnog ekonomiste pri Međunarodnom monetarnom fondu, koji je na konferenciji, uz obilno učestvovanje vodećih predstavnika središnjih banaka u svijetu, u svom referatu najavio financijsku krizu. Odmah nakon njegova nastupa za riječ se javio Summers i Rajana označio kao ludita i upozorio da bi veća regulacija imala za posljedicu manju produktivnost financijskog sektora.

I tako duboka kriza, kakva je posljednja, nije načela dugotrajni konkubinat između akademskih ekonomista, Wall Streeta i političke moći. Po Fergusonu, riječ je o »unosnom biznisu«, koji godišnje nabaci i do milijardu dolara, što ih ugledni i od financijskih institucija, interesnih skupina i politike priznati akademski ekonomisti zasluže svjedočenjima pred kongresnim organima, pisanjem referata, govorima, učestvovanjem na konferencijama, sjedanjem u nadzornim ili direktorskim odborima, branjenjem korporacija pred različitim optužbama i last but not least aktivnim lobiranjem.

Noam Chomsky je bogaćenje elita, među koje spada i akademska (ekonomisti), upotrijebio kao dokazni argument da su one »instinktivno marksističke«, što će reći da ne samo da vjeruju u klasno podijeljeno društvo, nego veliki dio svojeg vremena (is)koriste i za vođenje klasne borbe. Dodajmo još prijekor ne samo radikalnih ekonomista zbog neodgovornih postupanja akademskih ekonomista, da na njih nije moguće gledati drukčije doli na kriminalnu djelatnost zbog njihove aktivne uloge u nastanku financijske i ekonomske krize, koja dakako ne predstavlja prirodnu pojavu i koja je osiromašila život miliona ljudi, ne samo u SAD, nego i po svijetu.

Njihov je »izvorni grijeh« bio u tome da su dali prednost doktrini vjere u tržište (njegovoj mistifikaciji) pred činjenicama u ekonomskom životu koje su se toj doktrini suprotstavljale. Umjesto da služe javnom dobru – društvu, imali su pred očima prije svega i isključivo bukvalno predatorske interese financijskih ustanova.  Ugledni ekonomist Nassim Taleb, koji je među prvima, ako već ne prvi, nagovijestio financijsku krizu, investitorima je predlagao da tuže Švedsku centralnu banku, jer je odigrala ključnu ulogo kod dodjele Nobelovih nagrada ekonomistima koji su odgovorni za slom globalne ekonomije.

Ni vladajuća politička ni ekonomska elita, koje su odgovorne za krizu svjetskih dimenzija, do danas nisu materijalno odgovarali za nju. Štaviše, u vrijeme krize smo svjedoci perverzne, što će reći obrnute slike klasne borbe, oslanjanjem bogatih na »socijalizam« (socijalizacija njihovih gubitaka i dugova), dok siromašnima ostaje na volju surovi kapitalizam (snaći se kako se zna i umije i podnositi nestašicu zbog »štednje«).

Yves Smith prebacuje ekonomistima koji su posljednje tri decenije imali ključni upliv na političko odlučivanje u ekonomiji SAD, ali i u drugim državama koje su se našle u akademskoj i političkoj orbiti »washingtonskog konsenzusa«, najmanje tri ključne pogreške. Prvo, pretjeranu samosvijest i uvjerenje u skoro apsolutnu valjanost njihovih teorija i analiza. Drugo, sindrom »pijanca pod uličnom lampom«, koji preuzima šalu o tome kako pijanac traži izgubljene ključeve tamo gdje bolje vidi, a ne tamo gdje ih je odista izgubio. Riječ je dakako o tome da se ekonomisti radije oslanjaju na etablirane i njima dopadljive metodološke i teorijske izbore, izbjegavajući tako područja i informacija koje bi im izazivale probleme.  Treće, nerazmjerno velika (pretjerana) politička moć ekonomista, koja s obzirom na to da nije vezana ni na kakvu odgovornost, praktički ugrožava demokraciju. Njihov na »nauku« oslonjen autoritet, odnosno pozivanje na upotrijebljene metodološke postupke, ne daje im pravo na to da im društvo i politika automatski mogu dodijeliti potpuni imunitet pred odgovornošću.

O tome da je aktuelna financijska (globalna) kriza ugrozila demokratski model društva, ne pišu samo progresivno ili radikalno raspoloženi pisci, nego na to upozoravaju i takve ustanove kakva je američki Nacionalni obavještajni savjet, koji je u svom elaboratu 2009. godine neposredno upozorio: »Zapadni model ekonomskog liberalizma, demokracije i sekularizma… koji se mnogima činio samorazumljiv, mogao bi izgubiti svoj sjaj.« Tako kao što su pred dobrih sto godina reformisti postavljali pitanja o odnosu između kapitalizma (ekonomije) i demokracije, tako se i u aktuelnoj krizi danas ponovo postavlja isto pitanje. A pitanje je, kao što piše William Greider, moguće postaviti i jednostavnije: da li će ekonomija služiti ljudima ili će biti obrnuto?

Iz historije možemo razabrati da nema nikakvog prirodnog okvira ili granice koji bi mogli ugasiti apetite kapitalizma, odnosno kapitalista za (političkom) moći i dobitkom. Ako pri tome država (vlada) ne upotrijebi brane, ostaje društvo bez ikakve obrane.  Isti autor je uvjeren da je u američkom primjeru kapitalizam pobijedio demokraciju i da je, kad je riječ o izboru između društva i kapitalizma, u pravilu društvo izvlači kraći kraj. To dakako ne iznenađuje, budući da smo u realnom političkom životu svjedoci toga da korporacije i financijski sektor u SAD vlada objema političkim strankama njihovim financiranjem, zatim financiranjem političkih karijera stranačkih političara, njihovih političkih agendi i na koncu konca financiranjem najutjecajnijih istraživačkih (think-tank) ustanova i nadzorom glavnih masovnih medija.

Jedan od opasnih pokušaja kako zaobići demokraciju predstavljaju zagovornici hiperglobalizacije, koji imaju pred očima maksimalno zadovoljavanje komercijalnih i financijskih interesa, odnosno da nacionalne države sasvim neometano i s najmanje troškova osvoje globalna tržišta. U takvom zamišljenom i često realno postojećem i djelatnom okviru dakako nema prostora ni za ekonomsku, a još manje za političku demokraciju. Naime, ako na jednoj strani isključimo nacionalnu državu, zajedno s njenim koliko-toliko djelatnim i historijski potvrđenim demokratskim standardima, odnosno ustanovama, i na drugoj strani damo prednost isključivo globalnom okviru, koji u tom pogledu ne poznaje demokratsku deliberaciju, onda preostaje samo još slabo sjećanje na demokraciju.

Nije dovoljno promišljena i odgovorna zamisao o »svjetskoj ekonomiji bez ikakvih granica«, u kojoj nema prostora za (nacionalnu) demokraciju, a nacionalne države općenito osuđuje na historijski anakronizam. Ona prije ili kasnije prizove snažna suprotstavljanja (»obrambeni nacionalizam«), koja bi mogla ugroziti zdravlje i postojanost svjetske ekonomije. Demokratska regulacija ekonomskog života, za koju su prije svega odgovorne nacionalne države, još uvijek je na mjestu, pri čemu ni izdaleka nije uputno apstrahirati onaj tanki sloj međunarodno-pravne, odnosno međunarodno-demokratske regulacije, za koji na podlozi njihove izražene volje, odnosno potpisanih međunarodnih ugovora, jedino mogu biti odgovorne nacionalne države.

Također je istina da aktualna kriza predstavlja mnogo veći izazov nego što je to bila kriza iz prethodnog vijeka, ako je vjerovati, a moramo mu vjerovati, svjetski slavnom projektantu gradskih parkova Fredericku Lawu Olmstedu, da »prava što ih diktira budućnost imaju prednost pred željama i potrebama sadašnjosti«. Istovremeno je nedavno smijenjeni vođa Komisije za održivi razvoj (Sustainable Development Commission), Tim Jackson, predstavio izoštrenu i kritičku sliku društva u kojem živimo: »Trošimo novac koji nemamo, stvari koje također ne trebamo, i trudimo se da bismo ostavili utisak na ljude do kojih nam zapravo nije stalo.« Dakako, riječ je ništa manje ili ništa više o tome da je u tom smislu hic et nunc ugrožena naša evolucijska budućnost.

I gdje su rješenja? Neki ih očekuju ili polažu svoje nade u raznorazne ideologije, a drugi opet u (staru) politiku, dakle u one koji su nas doveli/dovele u sadašnju krizu. Bolja alternativa je nova politika, koja je još u povojima i za koju neki misle da bi morala, s obzirom na to da živimo u »eri pluralizma«, integrirati kako crvenu tako i zelenu i još kakvu »boju«.

Ne samo ekonomska, nego i druge društvene nauke – prvenstveno imam u mislima sociologiju i političku nauku – suočavaju se danas s imperativom vraćanja društvu, što u ekonomiji najbolje odgovara zauzimanju za  »društvenu/humanu ekonomiju« (human economy). Tako zamišljen prijedlog pretpostavlja da treba spasiti ekonomiju od ekonomista ovisnih o neoliberalizmu. Prijedlog ne proishodi iz pretpostavke o homo economicusu, odnosno ne zasniva se na podlozi nekog unaprijed ili nekada postojećeg društva, nego proishodi iz razumijevanja društva što ga treba uvijek nanovo stvarati i zamišljati. Nijedno društvo nije ekonomski samodovoljno i kao takvog čine ga, pored ekonomskih, i brojni drugi  (politički, civilni, kulturni i ostali) regulativni i distributivni podsistemi.

Jedan od najmoćnijih stubova društvene kohezije predstavlja solidarnost, za koju nije dovoljno ako se potvrđuje samo unutar jedne generacije, nego mora biti i međugeneracijska. Tržišna ekonomija je dakako sasvim legitimna stvar, ali tržišno društvo, odnosno tržište koje ne poznaje nikakve granice, predstavlja ozbiljnu prijetnju demokraciji. Tržišta se kao takva sama ne reguliraju, stabiliziraju niti regeneriraju. Čitava dosadašnja historija kapitalizma morala je uvijek nanovo (na)učiti tu važnu lekciju.

Ako donekle pojednostavnimo: tržišta i vlade (države) se suprotstavljaju, ali ne kao medalja ili novčić koji imaju dvije strane. Ne samo za dobro uspostavljanja robusnog života nacionalnih država, nego i sa gledišta jamčenja njihove djelotvornosti i legitimnosti, značajno je da su tržišta i ekonomski život uključeni u sistem dobrog funkcioniranja  demokratske vladavine.

Tako mogu biti zajamčeni i institucionalna različitost, individualnost i prostor za eksperimentiranje u nacionalnim državama kao značajan uslov za njihovo uključivanje u  međunarodni (globalni) ekonomski prostor. U tom smislu, kako voli naglašavati Rodrik, još uvijek važi provjereno pravilo da su ekonomski uspjeh i blagostanje (nacionalnih) društava ovisni prije svega o strateškim političkim i ekonomskim odlukama kod kuće i sa tim povezanim uspjesima ili neuspjesima, a ne posebno ili samo od spoljnjih upliva. Kao što je pokazala kriza o kojoj govorimo, nacionalne političke i ekonomske elite zaboravile su, bilo hotimično (interesi) bilo zbog neznanja, na to pravilo i sada njihovi državljani plaćaju (pre)visoku cijenu.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Rudi Rizman, Autor je ugledni slovenački sociolog i član Raselovog tribunala, predaje sociologiju na univerzitetima u Ljubljani i Bolonji.

izvor: javniservis.me/pescanik.net

TAGOVI:
Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *