Nema sumnje da zapadni svijet prolazi kroz ozbiljnu političku krizu koju je najbolje opisati kao krizu povjerenja u političke institucije i državu.
Ipak, dvije stvari se često previđaju. Prvo, kriza poverenja u institucije nije ograničena na zapadne zemlje – ona je globalna. Kriza na zapadu privlači više pažnje zato što su zapadni mediji dominantni i zato što se nekada vjerovalo da ekonomski razvijena liberalna društva ne bi smjela patiti od proširivanja jaza između onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja.
Drugo, kriza ima dublje korijene nego što obično mislimo: njene početke treba tražiti davno prije finansijskog sloma 2008. i trvenja izazvanih globalizacijom. Kriza je, zapravo, proistekla iz veoma impresivnog i donekle neočekivnog uspjeha projekta uvođenja kapitalističkih odnosa u sve domene života – uključujući privatni život i, što je još važnije, politiku.
Neoliberalne revolucije s početka 80-ih godina XX vijeka, koje vezujemo za imena tadašnjeg predsjednika SAD R. Reagana i britanske premijerke M. Thatcher – a ne treba zaboraviti ni važnog kineskog lidera Deng Sjaopinga – uslijedile su posle prevrata u ekonomskoj misli koji je doneo, između ostalog, teoriju javnog izbora i libertarijanizam, a zahvaljujući kome će politički prostor početi sve eksplicitnije da se tretira kao produžetak svakodnevnih ekonomskih aktivnosti. Političari su tako postali tek još jedna grupa preduzetnika koji su umjesto bankarstva ili razvoja softvera odabrali da svoje vještine i preferencije u prihvatanju rizika oprobaju na terenu politike. Prihvaćen je načelni stav da usmjerenost na ostvarivanje ciljeva i racionalno postupanje u ličnom interesu ne treba ograničavati na sferu ekonomije – jer je njihovo važenje znatno šire i obuhvata politiku.
Takav pogled na svijet je stekao ogromnu popularnost. Ne samo da se političari sve češće ponašaju onako kako najviše odgovara njihovim ličnim interesima (što su vjerovatno činili i ranije), nego se takvo ponašanje od njih sada i očekuje. Možda ne nailazi na odobravanje, ali postalo je očekivano utoliko što niko više ne vidi ništa neobično u tome što političari misle prvenstveno i prije svega na sopstvene finansijske interese.
Bliskost i veze sa centrima moći koje razvijaju dok obavljaju političke funkcije mogu se unovčiti pronalaženjem unosnih poslova u privatnom sektoru (José Manuel Barroso, Tony Blair, Jim Kim iz Svjetske banke). Mogu da drže govore korporativnim mogulima za višemilionske honorare (Barrack Obama, Bill Clinton, Hillary Clinton). Ili da sede u brojnim upravnim odborima.
Neki od njih – oni koji dolaze iz privatnog sektora (Silvio Berlusconi, Thaksin Shinawatra) – svoje političke partije otvoreno reklamiraju kao klijentelističke klubove. Imate problem koji treba riješiti? Uđite u našu partiju. Sjećam se da sam u Milanu vidio takvu reklamu za Berlusconija i Forza Italia – pokret čiji se manjak ideologije, izvan zadovoljavanja ličnih ekonomskih interesa, ogleda u banalnosti imena ukradenog od italijanskih fudbalskih navijača.
Dugačak je spisak političara (i njihovih sljedbenika) koji su sticanje bogatstva prihvatili kao prirodnu funkciju homo economicusa u državnoj službi. Za neke od najpoznatijih smo čuli kada su pali – ako su u svojim sumnjivim radnjama otišli predaleko ili nisu uspjeli da ih dovoljno dobro prikriju. Znamo za njih po finansijskim skandalima i zatvorskim kaznama. Na primjer, dvoje od posljednjih troje predsjednika Brazila nalaze se u zatvoru zbog korupcije. Svih pet posljednjih perunaskih predsjednika osuđivani su na zatvorske kazne zbog korupcije, nalaze se pod istragom ili su u bjekstvu. Ćerka pokojnog uzbekistanskog predsjednika zatvorena je zbog pronevjere više milijardi dolara. Istraga prijeti i ćerki bivšeg predsjednika Angole, predsjednici državne naftne kompanije i najbogatijoj ženi u Africi, ako se ikada vrati u zemlju.
U Evropi, bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio je pod istragom zbog umiješanosti u više finansijskih skandala, od kojih je najozbiljniji onaj povezan sa tajnim donacijama pokojnog libijskog diktatora Moamera Gadafija za izbornu kampanju 2007. Bivši njemački kancelar Helmut Kohl je 2000. morao da se odrekne titule počasnog predsjednika CDU posle otkrića tajnih partijskih računa kojima je on upravljao.
Osim što odbija da pokaže poreske prijave, američki predsjednik D. Trump je zaboravio da svoje poslovne interese prenese na treća lica, što bi morao da uradi da bi se zaštitio od spoljnih uticaja dok je na predsjedničkoj funkciji. Njegov ruski kolega V. Putin iskoristio je političku moć da stekne bogatstvo koje višestruko nadmašuje njegove redovne prihode.
Na istoku i zapadu, sjeveru i jugu političari potvrđuju neprikosnovenu dominaciju neoliberalne doktrine “ekonomskog imeprijalizma” – ideje da iza svih ljudskih aktivnosti stoji želja za materijalnim uspjehom, da je uspjeh u pravljenju novca pokazatelj čovjekove vrijednosti i da je politika biznis kao i svaki drugi.
Problem sa takvim pristupom, kada se primijeni na sferu politike, jeste to što podstiče cinizam u najširoj populaciji. Zvanični jezik politike uvjek je fokusiran na zajedničke interese i javno dobro – iako stvarnost i ideološka opravdanja te stvarnosti daju sasvim drugačiju sliku. To odudaranje je sve lakše uočiti. Tako svaki državni zvaničnik postaje licemjer koji nas ubeđuje da je tu zato što mu na srcu leži javno dobro, iako je očigledno da je u politici da bi napunio sopstvene džepove, ako ne odmah, onda uskoro – ili, ako je već bogat, da bi sprečio donošenje političkih odluka koje će ugroziti njegovo “carstvo”.
Je li onda čudno što političarima više niko ne vjeruje? Je li neobično što svaki njihov postupak tumačimo kroz prizmu ličnih interesa ili lobističkog diktata? Štaviše, tržišna revolucija iz 80-ih godina i dominantna ekonomska paradigma nam govore da tako i treba da bude. I da je tako za sve najbolje.
Nepovjerenje prema vladajućim elitama je posljedica uspješne projekcije kapitalističkog modusa ponašanja na sve sfere ljudske aktivnosti, uključujući i politiku. Nezgoda je u tome što, ako to prihvatimo, onda ne možemo očekivati od glasača da povjeruju da se politika rukovodi idealom javnog interesa.
To je problem koji nije lako riješiti. Da bi se povratilo povjerenje, politika bi morala da se povuče sa onih područja na kojima vladaju uobičajena kapitalistička pravila. A da bi se to dogodilo, političari bi morali da se odreknu skupa vrijednosti koje kapitalistički sistem implicira, a u čijem srijedištu je maksimizacija finansijskog interesa.
Kako i gdje da pronađemo takve političare? Da se ugledamo na Tibet i nove lidere potražimo u zabačenim selima još nezagađenim hiperkomercijalizacijom? Budući da su izgledi za to mali, mislim da se treba privići na ideju da će nepovjerenje potrajati i da provalija koja dijeli političku elitu i najveći dio populacije neće skoro nestati.
Zbog toga će politički život još dugo biti veoma komplikovan. A za opštu malaksalost političkog sistema i nevolje koje nas tek čekaju možemo okriviti trijumf kapitalizma.
Piše: Branko Milanović
