Teorija nobelovca Pola Romera zapravo je savjet kako da se obogatimo i živimo bolje

Pol Romer, profesor na Univerzitetu Njujork, dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju – zajedno s Viljemom Nordhausom, ekonomistom sa Univerziteta Jejl – a osim po naučnom radu poznat je i kao preduzetnik koji je 2000. godine pokrenuo tehnološku aplikaciju/kompaniju za učenje Aplia, za šta je prikupio desetak miliona dolara rizičnog kapitala i kao bivši glavni ekonomista Svjetske banke, odakle je ove godine otišao nezadovoljan zbog načina na koji se koriste podaci pri izradi godišnjeg izvještaja Doing Business.

Smatrao je da se metodologija prečesto mijenjala da bi rejting zemalja bio korektan, a generalno je bio prilično iziritiran stilom pisanja dokumenata i rada u toj instituciji čiji je istraživačko odjeljenje vodio.

Njegova ostavka nakon samo 15 mjeseci bila je skoro pa skandal (trebalo je da bude glavni ekonomista Svjetske banke do septembra 2020. godine), ali trenutno to niko ne spominje, mediji su fokusirani na Nobelovu nagradu i razloge zašto ju je dobio. Svi se slažu, s pravom, davno je i trebao jer njegov je rad imao ogroman uticaj na polje ekonomije, piše Gordana Grgas za Jutarnji list.

Kako su to jednostavno opisali u Business Insideru, nagrađen je za svoje životno djelo koje se svodi na to da nove ideje „rođene kroz tehnologiju, ohrabrene patentima i podstaknute zdravom konkurencijom, mogu nositi održiv, dugoročni ekonomski rast“.

Podsjetili su da je u svom blogu prije tri godine Romer napisao da, bazično gledano, ekonomija raste kad god ljudi preslože ili rearanžiraju resurse na način koji ih učini više vrijednima, ali ipak za ozbiljne rezultate treba fokusirana, kolektivna akcija, odnosno potpora istraživanju ali i zaštita patenata.

Romerovi nalazi

On je zapravo nagrađen za seriju članaka s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog vijeka, što je kasnije postalo poznato kao Nova teorija rasta, ili Endogena teorija rasta.

Do tada se istraživalo kako investicije mogu generisati rast, ali se pokazalo da one ne mogu objasniti rast kakav smo doživjeli u zadnja dva vijeka.

Komponenta koja je nedostajala je tehnološka promjena, ali za to nije postojala teorija. Romer se time počeo baviti još kao doktorand na Univerzitetu Čikago početkom 80-ih, shvaćajući da tehnološka napredovanja nijesu tek nešto što ulazi u ekonomiju iz spoljnih izvora (nije egzogeno), kako se do tada smatralo, nego se stvara kao namjerna aktivnost na tržištu (endogeno).

„Romerovi nalazi nam omogućuju da bolje razumijemo koji tržišni uslovi podstiču stvaranje novih ideja za profitabilne tehnologije. Njegov rad pomaže nam u oblikovanju institucija i politika koje mogu ojačati ljudski prosperitet jačanjem pravih uslova za tehnološki razvoj“, stoji, između ostalog, u službenom obrazloženju za dodjelu Nobelove nagrade Švedske kraljevske akademije nauka.

Romerovi radovi se stoga čine kao pravo štivo za vladajuće elite – naučnici su to odavno svladali i prihvatili. Mi ulažemo manje od jedan odsto BDP-a u istraživanje i razvoj, daleko manje od razvijenih zapadnih zemalja, dok je sasvim jasno da nužni, daleko brži ekonomski rast za eliminisanje zaostatka za ostalim srednjeevropskim zemljama, ne možemo postići bez tehnološkog, inovativnog razvoja.

Hrvatska, kao i Crna Gora, jednostavno ostvaruje premalu stopu rasta, to znači da smo osuđeni da ostajemo u zadnjem redu.

„Dugoročne razlike u stopama rasta imaju zapanjujuće posljedice. Ako dvije ekonomije kreću s jednakim BDP-om po glavi, ali jedno raste po stopi 4 odsto većoj, postaće pet puta bogatije u 40 godina. Skromniji, 2-postotni rast, udvostručiće nacionalni dohodak u 40 godina“, stoji u obrazloženju Nobelove nagrade za Romera koji je proučio zašto se događaju takve, uporne razlike među zemljama u stopama rasta.

Na primjer, Crna Gora raste stopom od oko 4 odsto, Hrvatska je ispod tri, dok Slovenija raste 4,5 odsto, Poljska, 4,4 posto, Slovačka 3,9 odsto, Češka 3,1 odsto…

Romer je konstruisao model koji ističe presudnu ulogu znanja i ideja u ekonomskom rastu. Podijelio je ekonomiju u dva sektora, realni i onaj ideja, što mu je omogućilo da artikuliše i identifikuje ključne odrednice povrata inovacija.

Objekti, fizički kapital u ekonomiji su oskudni i podložni zakonu opadajućih prihoda, zaključio je, dok znanje i ideje, s druge strane, nikad nijesu oskudni. Stoga, akumuliranje ideja, rast koji guraju ideje, može biti dugoročno održiv.

Ukratko, zaključak je, promocija ekonomskog rasta događa se direktno kroz promociju nauke.

Moćna kombinacija

Nauka je i ranije bila posmatrana kao javno dobro, ali Romer ju je jasno označio kao motor ekonomskog rasta i prosperiteta. Stoga, ako države žele podstaknuti rast, njihove ekonomske politike moraju ohrabriti ulaganje u istraživanje i razvoj novih ideja kao i subvencionirati akumulaciju ukupnog ljudskog kapitala na nivou države.

Tržišta, naime, načelno ne nagrađuju u potpunosti kreatore novih znanja za ukupnost njihovih inovacija, što znači da se provodi premalo R&D-a.

S druge strane, tržišni uslovi mogu proizvesti i previše R&D-a, pa kao posljedica te kreativne destrukcije strada previše kompanija, ili nastanu društveno štetne tehnologije (na primjer, omogući se preveliko korišćenje fosilnih goriva, čime se šteti klimi)… Zato su bitne dobro dizajnirane mjere ili politike vlada one koje donose i R&D potpore i regulisanje patenata (oni daju pravo na monopol na ideju određeno vrijeme i na određenom prostoru), a to nije bitno samo u okviru jedne zemlje nego globalno.

Što se samih kompanija tiče, Romer je pokazao kako njihovom spremnosti na inovacije vladaju ekonomski razlozi.

U jednom intervjuu iz 2007. godine, dok je još bio profesor na Univerzitetu Stanford, Romer je govorio o važnosti ideja, ulozi institucija i pravnom okruženju za poticanje novih ideja te kako se one šire izvan nacionalnih granica pomažući ljudima širom svijeta. Između ostalog, pitao se kako formulisati javne politike prema idejama.

„Trebamo li ih tretirati više kao tržište ili više kao nauku, sa snažnim vlasničkim pravima kao na tržištu, ili sa slabim vlasničkim pravima kao u nauci? Mislim da smo mi u SAD tu pronašli zdravu srednju tačku,“ rekao je, misleći na to da postoji jako obrazovanje i nauka s jedne strane, te tržišni mehanizmi, prava vlasništva i sloboda konkurencije, s druge.

„Institucije tržišta, široko gledano, i institucije nauke – oboje smo dobro posložili. Ta kombinacija je tako moćna. Mnoge nacije u svijetu su pokušale pogurati samo institucije nauke, i uče, ali sporije su u potpunom prihvatanju institucija tržišta“, ocijenio je.

Vlasnička prava na ideje su zapravo podsticaj ljudima da otkrivaju, ali ona nijesu neograničena kao klasična vlasnička prava.

Od većine novih stvari koje otkrijete, kaže Romer u intervjuu, možete potencijalno postati bogati jer dobijete vlasnička prava, poput patenta ili copyrighta. Može vas štititi i sama tajnovitost.

„Možete sprječavati ljude da vas kopiraju, ali ta vlasnička prava nijesu savršena. Ne traju vječno kao vlasništvo nad zemljom. Neko vas može kopirati. Može početi da se takmiči s vama. Ideje procure“, poručuje Romer. Nakon toga, želite li ostati u biznisu, napredovati, morate smisliti nešto novo, produktivnije.

Izvor: Jutarnji.hr

Foto: Paulromer.net

Check Also

Čini se da Teslu niko neće moći da zaustavi

Tesla i Model 3 su uspješno premostili sve porođajne muke, a kraj godine Model 3 …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *