Zašto Kina investira milijarde u Latinsku Ameriku?

Kineska zastava na zidu se ne može previdjeti. Na podijumu, ispred nje, brazilsko-kineske delegacije razmjenjuju ljubaznosti. Slavi se u sjevernobrazilskom gradu São Luís, savezna država Maranhão: polaganje kamena temeljca za privatnu luku. Do 10 miliona tona godišnje ovdje treba da bude pretovarano. Pedeset jedan procenat buduće luke, koja za četiri godine treba biti puštena u pogon, u kineskim je rukama. Gradnja košta 520 miliona dolara, finansira je kineska Razvojna banka zajedno sa kineskom državnom bankom ICBC. Kasnije, tako kažu predstavnici kineske građevinske firme, luka treba da se poveže sa autoputem i željeznicom na sjeveroistoku Brazila – da bi transport agrarnih proizvoda bio brži i jeftiniji.

Ko je partner broj 1?

Za plan Pekinga, da zakruži Latinsku Amerku, Brazil je od velikog značaja. Kina je u međuvremenu najbitniji trgovinski partner Brazila, kao i Perua te Čilea. I za Argentince su Kinezi u svakom slučaju već važniji od Amerikanaca. A i kod ostalih zemalja subameričkog kontinenta Kina je već sa obje noge prisutna: prodaje vojne helikoptere Boliviji, gradi veliku hidrocentralu u Ekadoru i još veću branu u Argentini.

I dok je Kina ranije pumpala svoje dolare prije svega u rudarstvo te produkciju nafte i gasa, posljednjih godina investira sve više u infrastrukturu. Što pojednostavljuje transport sirovina, koje Kina već dugo eksploatiše u Latinskoj Americi. A u posljednje vrijeme je sve više uključena i u tamošnju proizvodnju hrane.

Vlada Kine je 2015. subkontinentu obećala investicije od 250 milijardi dolara u narednih deset godina. To tamošnje vlade raduje, jer latinoamerička infrastruktura je često prestarjela i dostatno zapuštena.

Ovim velikodušnim gestom Kina ostvaruje direktni uticaj na privredni razvoj država. Uz to, Kina time opskrbljuje svojih 1,3 milijarde stanovnika – jer njeni sopstveni resursi već odavno više nisu dovoljni za to.

Tako je prošle godine 79% produkcije soje u Brazilu završilo u Kini. Azijskom džinu je soja potrebna za ishranu domaćih životinja. Kao što je kineskoj industriji potreban bakar i čelik, a za pokriće energetskih potreba – južnoamerička nafta. Svega toga tamošnje zemlje imaju u izobilju. Kinezi se, u međuvremenu, hrane svinjetinom i govedinom iz Brazila, avokadom iz Meksika te škampima iz Ekvadora, a pri tome piju vino iz Čilea i kafu iz Kolumbije.

Sa druge strane, Brazilci navijaju za svoje fudbalere u žuto-zelenim trenerkama i dresovima „made in China“, a i skoro svi suveniri na tržištu Bogote imaju isto to porijeklo. No, uvoz jeftine robe sve više gubi na značaju jer Kina ove države, u međuvremenu, intenzivno snabdijeva mobilnim telefonima, kompjuterima, aparatima za domaćinstva i automobilima.

Volumen trgovine između Latinske Amerike i Kine je 2017. porastao na skoro 260 milijardi dolara – što je dvadeset puta više nego na početku milenijuma. A Peking i ovu sumu želi da duplira do 2025.

Tehnološka rupa

Kineska vlada vrlo često naglašava da je partnerstvo sa Latinskom Amerikom u stvari partnerstvo ravnopravnih. No, u to se slobodno može sumnjati. Prije svega od kad su cijene sirovina pale, Kina kupuje više nego jeftino na subkontinentu. Profesor Enrique Dussel Peters iz „Akademske mreže Latinoamerika, Karibik i Kina“ ove asimetrične uslove vidi kao veliki problem: dok Latinska Amerika u Kinu izvozi skoro isključivo primarna dobra – bez dodatne više vrijednosti – uvoz srednjih i visokih tehnoloških dobara iz Kine je 70% ukupnog latinoameričkog uvoza iz ove države.

Veliki izuzetak pri tome je Meksiko. Više od 60% meksičkog izvoza za Kinu su srednja i visoka tehnološka dobra kao i djelovi za automobile ili telefoni. U Brazilu je to samo 3% tamošnjeg izvoza za Kinu. No, sa druge strane, trgovinski deficit Meksika sa Kinom isto je toliko visok kao i na ostatku subkontinenta.

I realizacija kineskih mega-projekata je veliki izazov za Latinsku Ameriku. Luka São Luís je odlična primjer: dok su u samoj luci građevinski poduzimači slavili polaganje kamena temeljca uz veliku pompu, ispred luke je pleme Cajueriro demonstriralo protiv ovog projekta. Oni se protive naređenju vlade da se presele na drugo mjesto i žale se zbog ekološkog opterećenja koje donosi ovaj projekat, što rečenom plemenu nanosi egzistencijalne privredne štete. I organizacije za ljudska prava i zaštitu okoliša se bore protiv ovog projekta. Savezno državno tužilaštvo Brazila je sredinom aprila protiv vlade savezne države Maranhão i jednog od gradjevinskih poduzimača na ovom projektu diglo optužnicu, jer građevinska dozvola ne odgovara ekološkim standardima a i data je pod netransparentnim okolnostima.

Profesor Dussel Peters upućuje na 200 ostalih kineskih infrastrukturnih projekata na subkontinentu, od kojih su mnogi u međuvremenu stavljeni pod znak pitanja – zbog sličnih problema. Nesporazumi, smatra Dussel Peters, najčešće proizilaze iz činjenice da se Kinezi i Latinoamerikanci prosto ne poznaju i vrlo malo znaju jedni o drugima.

Ko je Kina?

Činjenica je da Kina veoma malo zna o Latinskoj Americi i obrnuto. Najbolji pokazatelj ove nezainteresovanosti je veoma mali broj privatnih i javnih akdameskih institucija na subkontinentu koji se uopšte bave Kinom – čak i u Brazilu, koji je za Kinu već godinama glavno izvozno tržište i u kojem Peking već posjeduje bitne dionice u sektoru proizvodnje električne energije. I u latinoameričkim medijima je uticaj Kine na tamošnja dešavanja više nego sporadična tema. Protiv toga Peking nema baš ništa: sve što Kina na subkontinentu preduzima je tako ispod radarskog snopa javnog mnjenja.

No da ove velike privredne aktivnosti sprovodi SAD, kolektivno zgražavnje bi bilo automatski odgovor. Iz istorijskih razloga se Latinoamerikanci redovno i rado uzbuđuju zbog Velesile sa Sjevera. A američki predsjednik Donald Trump im svojim stilom vladanja daje više nego dovoljno povoda za zgražavanje. Njegovu poziciju prema Latinskoj Americi i više nego simbolično pokazuje insistiranje na gradnji velikog zida između SAD i Meksika. Trump redovno označava Latinoamerikance kao „bad hombres“, žali se zbog nefer trgovine i prijeti kontramjerama.

Da u tom kontekstu SAD kritikuju kineski angažman u Latinskoj Americi, sve se pozivajući na Monroe-doktrinu, čini se skoro paradoksalnim, jer je centralni razlog koji Kini omogućava da širi uticaj na subkontinentu potpuna nezainteresovanost Vašingtona za njega.

„Latinoameričke probleme sa Trumpovom administracijom Kina ne može riješiti“, kaže profesor Enrique Dussel Peters. On je ubijeđen da Peking na tom prostoru ne može u potpunosti da nadomjesti gravitetni uticaj SAD. Istovremeno važi i ovo: „ukoliko jedna latinoamerička država sada ima problema sa SAD, može mirno da se obrati Pekingu“. Jer velika ekonomska prisutnost Kine ovom subkontinentu daje, prema njegovom sudu, slobodu kakva je do sada bila nezamisliva. Usput, Kina skoro da i ne zahtijeva političke preduslove a njene banke ne traže tako puno garancija – za razliku od internacionalnih finansijskih institucija.

Dugogodišnji prijatelji

Venecuela je ove prednosti otkrila već odavno. Hugo Chávez, socijalistički predsjednik Venecuele, od kad je došao na vlast 1998, trudi se da bude što bliži Pekingu. Što mu je omogućilo da manje zavisi od Vašingtona. Kineski kapital mu dopušta da realizuje svoju „bolivarsku revoluciju“ a da pri tome ne mora da pravi političke kompromise. Pekingu takođe odgovara ovo približavanje jer je Kina u stalnoj potrazi za prirodim resursima a Venecuela je država sa najvećim naftnim rezervama na svijetu. Usput, nesporno je da Kina i preko Venecuele stremi još većoj globalnoj prisutnosti na svjetskoj pozornici moći.

Karakas se od 1998. često morao oslanjati na finansijsku pomoć Pekinga. Venecuela trenutno proživljava neviđenu privrednu i humanitarnu katastrofu, za koju je isključivo odgovoran upravo Chávez. I dok većina zemalja sa zgražavanjem okreće leđa Karaksu, Kina mu je duplirala svoju finansijku podršku i tokom proteklih 10 godina ukupno isplatila 62 milijarde dolara kredita. Kamate na ove milijarde Chávez plaća – venecuelanskom naftom.

Kina je trenutno najveći kreditor Venecuele: 23 milijarde dolara Karakas mora da vrati Pekingu narednih godina. Kad je prošlog novembra Chávez objavio da neće više vraćati kredite, Peking nije reagovao. Ali od tada nije odobrio ni centa novih kredita. Čini se da i u Kini čili strpljenje prema malom socijalističkom bratu.

Političke konsekvence

Kineski privredni angažman ima i vrlo jasne političke konsekvence. Političko preživljavanje jednog Madura nije obezbijeđeno samo finansijskim špricevima Pekinga. Zajedno sa Moskvom, Kina finansira, obučava i naoružava armiju Venecuele. Kad je prošle godine vlada u Karakasu brutalno ugušila proteste opozicije, šef „Bolivarske nacionalne garde“ Venecuele je slavodobitno objavio da to ne bi bilo moguće odraditi bez kineske opreme. Upravo ova bliska veza između kineskih i venecuelanskih oružanih snaga Vašingtonu zadaje tešku glavobolju.

A najkonkretniji dokaz rastućeg uticaja Pekinga u Latinskoj Americi su činjenice da su, jedna za drugom, Dominikanska Republika i Panama nedavno uspostavile diplomatske odnose sa Kinom – i prekinule ih sa Tajvanom.

Kina ima jasnu strategiju šta želi sa ovim subkontinentom – i u njemu – da ostvari u narednih 15 godina. Ali šta želi Latinska Amerika od Kine? „Većina vlada ovdje ne zna šta želi ni u narednih 15 dana“, kaže profesor Enrique Dussel Peters. Bezidejnost prema Kini oslikava upravo temeljne manjkavosti u strategijama puno vlada Latinske Amerike. Njima kineska ofanziva šarma dođe kao poručena: s obzirom da su ih SAD pustile niz vodu, a još ih i ponižavaju, one Kinu doživljavaju i uzimaju kao pouzdanog partnera koji vjeruje u subkontinent i ima planove za njegovu budućnost.

Nicole Anliker, Svijet u riječima

(Neue Zuercher Zeitung/NZZ)

Prevod: Mirko Vuletić

Izvor: Vijesti online

Check Also

Koliko zarađuju kompanije koje se bave prodajom oružja

Industrija oružja jedna je od najunosnijih privrednih grana na svijetu. Prema podacima Štokholmskog međunarodnog instituta …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *