U filmu Kazablanka, bivši ljubavnici Rik Blejn (Hemfri Bogart) i Ilsa Lund (Ingrid Bergman), ponovo se srijeću u marokanskom lučkom gradu u koji su se sklonili Ilsa i njen muž Viktor Laslo. Većina ljudi sjeća se ovog filma kao priče o ljubavi u ratnom vremenu i na prvi pogled on to i jeste: zaljubljeni par se na kraju odriče svoje ljubavi kako bi pomogao Laslu, pripadniku češkog pokreta otpora, da se suprotstavi nacistima. Ali cijeli zaplet – uključujući i uzrok Ilsinog i Rikovog ponovnog susreta – zasniva se na nečemu mnogo prozaičnijem: Ilsinim i Laslovim pokušajima da dođu do dokumenata koji će im omogućiti da otputuju. Sami dokumenti ne izgledaju nimalo impresivno – dva presavijena lista papira sa službenikovim potpisom – ali u filmu, kao i u pravom životu, oni mogu značiti razliku između života i smrti.
Na zapadu u prvoj polovini 20. vijeka, naročito tokom ratova, mnogim putnicima bila je potrebna viza za izlazak iz zemlje. A tokom Drugog svjetskog rata Maroko, koji je tokom radnje filma još uvjek francuski protektorat, postao je stanica na izbjegličkoj ruti za napuštanje okupirane Evrope. Kako u filmu objašnjava glas naratora, migranti su putovali „od Pariza do Marseja preko Mediterana do Orana, zatim vozom ili kolima ili pješke preko afričkog masiva do Kazablanke“. U Kazablanki bi podmitili nekog službenika, kupili papire na crnom tržištu ili na neki drugi način došli do dokumenata koji bi im omogućili da izađu iz zemlje, a zatim čekali prvi brod ili avion do slobode. „Neki su novcem ili uticajem ili srećom dolazili do izlaznih viza i putovali do Lisabona, a odatle do Novog svijeta“, dodaje narator u jednoj od scena na početku filma. „A ostali čekaju u Kazablanki… i čekaju… i čekaju… i čekaju“. Rikov kafe je mesto gdje se ovi likovi okupljaju, jadaju i ubijaju vrijeme: ujedinjene nacije koktela i kockanja.
Kazablanka je snimljena prije više od 75 godina. Ako je tumačimo kao priču o migraciji, ona nas podsjeća na činjenicu da naši lični dokumenti ne služe tome da nam omoguće slobodu, već prije tome da je ukinu. Garant prava na kretanje nije pojedinac već država, a pristup ovom pravu određen je prije svega klasnom podjelom. Oni koji su siromašni, nepoželjni ili nesposobni da plate za neophodne vize, putne troškove, pa čak i za osnovne dokumente, ostaju zarobljeni, dok bogati putuju kako im se prohtje. Godine 2016, rekordni broj od 82.000 milionera preselio se iz jedne zemlje u drugu zahvaljujući imigracionim merama koje favorizuju ultra-bogate i koje se svode na prodavanje državljanstava i boravišnih dozvola. U toku iste godine populistički političari širom svijeta, od Austrije do Filipina, dobili su ogroman broj glasova zbog obećanja da će spriječiti dolazak nepoželjnih.
Drugima riječima, pasoši nisu izmišljeni kako bi nam omogućili da slobodno putujemo, već zato da bi nas zadržali tamo gdje jesmo – i držali nas pod kontrolom. Oni predstavljaju granice koje države iscrtavaju oko sebe, ali i oko ljudi. Tako je u doba rata i u doba mira. Većina država više ne traži famozne izlazne vize koje se pominju u Kazablanki. Ali kako nestaju barijere za izlazak, tako se dižu one za ulazak. I u čemu je smisao odlaska ako nemate gdje da odete?
Pasoš je bio simbol pripadnosti suverenoj nacionalnoj državi, a za one srećnije i način da se iz nje otputuje. Sada nismo daleko od trenutka kada će linije biti iscrtavane i oko naših tijela. Kako štampani dokumenti i analogne tehnologije bivaju zamijenjeni detaljnim metodama skeniranja koje nas mogu identifikovati po šarama na zenicama, obliku lica, pa čak i mapama naših vena i arterija, više nećemo biti ono što piše u našim dokumentima; umjesto toga, naši dokumenti ćemo postati mi sâmi.
Na zapadu je lako smetnuti s uma paradoks pasoša, jer dokumenti sjevernomeričkih i evropskih zemalja omogućuju građanima bezvizni ulazak, istina privremeni, u praktično bilo koju zemlju na svijetu. Stoga ne treba da čudi što se, kada je reč o prodaji kola, kreditnih kartica, pa čak i ugovora za mobilne telefone, reč „pasoš“ koristi kao zamjena za „slobodu“. Njemački građanin bez vize može posjetiti 177 zemalja, američki 173 zemlje, a avganistanski samo 24.
Svima nama koji uživamo u relativno visokoj mobilnosti, suprotna situacija – da bez pasoša nema izlaza – pada na pamet samo kada su ulozi relativno niski, kada zaboravimo ili izgubimo pasoš. Ova situacija je takođe često obrađivana u filmovima: vrhunac zapleta filma Seks i grad nastupa nakon što Keri Bredšo ostavi svoj pasoš u prodavnici cipela u Abu Dabiju, zatim sa svojim prijateljicama trči na bazar kako bi ga povratila i nakon što skandalizuje gomilu gnevnih arapskih muškaraca biva spasena od strane emiratskih domaćica koje ispod tradicionalnih ogrtača nose haute couture.
Za Keri Bredšo ulozi su dirljivo trivijalni: moraće da odloži let, možda da leti nižom klasom ili da provede još jedan dan obučena u konzervativnu odjeću. Ali situacija u kojoj se nalazi ostatak svijeta bliža je onoj u kojoj se nalaze Ilsa Lund i Viktor Laslo – samo bez njihovog bogatstva i veza. Uzmimo, na primer, Rohinje u Mjanmaru, manjinski narod bez države, ili milione Sirijaca u čijoj zemlji još uvjek bjesni surovi građanski rat. Oni nemaju dokumente ili, ako ih imaju, oni nisu odgovarajući. Pošto ne mogu da dođu do dokumenata koji su im potrebni da bezbjedno stignu tamo gdje su se zaputili, oni pribjegavaju napornim i opasnim putešestvijima preko kopna i mora. A ako ne uspiju da dođu do pasoša, vize ili dokumenta koji im garantuje siguran prelaz, očekuje ih dugo čekanje, moguće hapšenje, a neretko i smrt.
***
Uvođenje i standardizacija putnih dokumenata na međunarodnom nivou rezultat je geopolitike i tehnologije. Dok nisu otkriveni načini za brzo kretanje kopnom i morem bilo je lakše zadržati ljude zidovima, rovovima, ogradama ili silom. Ali kako se saobraćaj ubrzavao, a zemlje i carstva postajali međusobno sve povezaniji trgovinom i ratom, kontrole protoka ljudi postajale su sve rigoroznije. Teško je znati ko je tačno bio prvi nosilac pasoša ili gdje mu je i kada ovaj dokument izdat, ali Džon Torpi, autor knjige The Invention of the passport: Surveillance, citizenship, and the state / Otkriće pasoša: nadziranje, državljanstvo i država (2000), tvrdi da su prve kontrole ličnih dokumenata bile unutrašnje – to jest da su se odvijale unutar granica država, provincija ili imperija. U Evropi i Rusiji kmetovi su u feudalno doba bili vezani za imanja svojih gospodara; u Pruskoj je u 16. vijeku bila izdata policijska naredba kojom se „skitnicama“ zabranjivalo da dobiju „propusnice“ sa kojima bi mogli da se sele u druge gradove. Mogućnost kretanja je i tada, kao i danas, bila prvenstveno povezana sa društveno-ekonomskim statusom, mada je postojao napor da se najvještiji radnici (i njihovi porezi) zadrže kod kuće. Aristokrati sa ravnim tabanima su se kretali mnogo lakše od siromaha regrutovanih u lokalne vojske.
Državna institucionalizacija pasoša jača otprilike u vrijeme Francuske revolucije. Torpi primjećuje da su se revolucionari žustro protivili odluci Luja XVI, kojom se njegovim podanicima zabranjivalo da napuste Francusku bez odgovarajućih dokumenata. Nakon revolucije, oni su se sporili oko toga da li su slobodnim ljudima uopšte potrebni pasoši. Neki su se slagali sa ovom mjerom, tvrdeći da je ona značajna za bezbjednost i društvenu koheziju, a drugi su insistirali da „revolucija koja je započela uništavanjem pasoša, treba da čak i u kriznim vremenima garantuje odgovarajuću slobodu putovanja“.
Pobijedili su oni koji su se zalagali za dokumente. Tokom narednog vijeka, carstva su se uzdizala i padala, vojske su vodile ratove, a regrutacija je prisiljavala mlade muškarce da se prijave za rat i tako za sobom ostave papirni trag. Straže su u početku kontrolisale granice i granične prelaze prvenstveno kako bi u periodima sukoba onemogućile ulazak špijuna i stranih neprijatelja; imigracione politike poput američkog Zakona o imigraciji iz 1924. definisale su migraciju na osnovu zemlje porekla. Uoči Prvog svjetskog rata, nadnacionalne birokratske strukture, poput Lige naroda (kasnije Ujedinjenih nacija), strandardizovale su međunarodni režim putnih dokumenata, viza i dozvola. Upotreba ovih dokumenata razvijala se paralelno sa usponom nacionalne države i uspostavljanjem fizičkih kopnenih granica i graničnih kontrola koje danas smatramo prirodnima.
Torpijevim riječima: „Moderne države su svojim građanima često uskraćivale pravo da putuju u inostranstvo, a sposobnost država da uskrate neometano putovanje sprovodi se kroz državnu kontrolu izdavanja pasoša i povezanih dokumenata, koji su postali neizbežan uslov za ulazak u mnoge zemlje.“
Kako su ratovi iscrtavali i prepravljali nacionalne granice, a populacije bile izmještane, brisane i razmjenjivane, dokumenti su sve više određivali mjesto osobe u svijetu. Novostvorene države – poput Austrije, Mađarske, Jugoslavije i Čehoslovačke – počele su da štampaju sopstvene pasoše; to je bila vježba iz izgradnje nacije, ali i diplomatska nužnost i dokaz građanske pripadnosti. Građani bivše Jugoslavije i danas imaju nostalgiju za svojim starim crvenim pasošima, sa kojima si, po riječima jednog bivšeg autostopera, „mogao da putuješ gdje hoćeš“.
Ali nisu se svi jednako elegantno uklapali u ove nove mape: oni bez državljanstva i papira, kao i izbjeglice i prognanici, ostali su na vjetrometini. U Kazablanki se pojavljuje i mlada Bugarka, spremna da ponudi seks u zamjenu za vizu; pisac Vladimir Nabokov, morao je da podmiti „pravog pacova u nekoj kancelariji“ kako bi dobio izlaznu vizu za sebe i svoju ženu. Nakon što mu je oduzeto rusko državljanstvo, putovao je sa izbjegličkim pasošem koji su mu izdale Ujedinjene nacije. Nabokov ga je mrzeo i kasnije u svojim memoarima Speak, Memory / Govori, sećanje opisao kao „izuzetno inferioran dokument, nezdravo zelenkaste boje“. Mnogi drugi, međutim, nisu bili te sreće.
***
Ne samo što je tehnologija doprinijela fizičkom utvrđivanju granica nacionalnih država ogradama, zidovima i graničnim prelazima, već ona oblikuje i lične dokumente koje ljudi nose sa sobom kako bi pokazali svetu gdje pripadaju. Rukom ispisani listovi papira, sa kratkim fizičkim opisom, evoluirali su početkom 20. vijeka dotle da su uključivali i fotografije, otiske prstiju i podatke o visini, boji kose i očiju. U Ujedinjenom Kraljevstvu su nekada cijele porodice pozirale zajedno za pasošku fotografiju; šeširi, oslonci i sunčane naočare prihvatale su se na fotografijama sve do 20-ih godina prošlog vijeka. Šezdesetih, SAD su ljudima zabranile da se smiješe na fotografijama; 70-ih su crno-bijele fotografije zamijenjene onima u boji. Takođe, falsifikati i usluge su postali nešto teži za izvesti. Jedno je kupiti potpisani papir od korumpiranog – ili dobronamernog? – službenika koji je spreman da vam pomogne. Nešto sasvim drugo je pretvarati se da ste druga osoba.
Šuška se da su pasošima dani odbrojani. Funkcioneri avio-kampanja i državni zvaničnici predviđaju da će već 2022. međunarodno putovanje biti „gladak proces bez papira“, za koji nam neće biti potrebni lični dokumenti, ni bording pasovi, jer će se skeniranjem zenica i otiscima prstiju provjeravati sve što je potrebno. Uspon biometrijskih tehnologija u situaciji rata protiv terorizma i povratka etničkog nacionalizma doveo je do toga da se podiže sve više zidova – fizičkih, zakonskih i retoričkih – širom svijeta. Fizički zidovi imaju simboličku ulogu u populističkoj imaginaciji, jer razdvajaju „domoroce“ od „drugih“, dok pojačane granične kontrole, nadziranje i tehnologija za praćenje stvaraju jednako konkretne granice kojima političari mogu da se razmeću. Ono što je teže primijetiti jesu granice koje se iscrtavaju oko ljudi i koje će ih potencijalno pratiti cijelog života.
Što je veći broj informacija sa kojima će se naši otisci prstiju ili snimci zenica povezivati – poput toga gdje živimo, čime se bavimo, ko su nam roditelji, da li koristimo socijalnu pomoć i da li smo počinili neki zločin – to će biti više osnova za izvesnu vrstu algoritamske segregacije. Zahvaljujući trajnim digitalnim tehnologijama poput blokčejna, dosijei će postati neizbrisivi, a naše istorije će nas progoniti decenijama nakon eventualnog hapšenja, bankrota ili deportacije. U knjizi Automating inequality: How high-tech tools profile, police, and punish the poor / Automatizacija nejednakosti: kako visoka tehnologija profiliše, nadzire i kažnjava siromašne (2018) politikolog Virdžinija Jubenks piše o katastrofalnim posljedicama digitalizacije birokratije koja se bavi socijalnom pomoći u SAD, jer tehnologije koje je koristila „nisu bile neutralne“. Umjesto toga, tvrdi Jubenks, „ove tehnologije su oblikovane nacionalnim strahom od ekonomske nesigurnosti i mržnjom prema siromašnima; one zatim i same oblikuju politiku i iskustvo siromaštva“. „Invazivna elektronska kontrola“ siromašnih uskoro će postati status quo za sve Amerikance, primjećuje Jubenks. Očigledno, prva meta biometrijskog praćenja biće oni koje je Tramp već stavio na listu za „ekstremnu kontrolu“: stranci, izbjeglice i imigranti.
Kada je u januaru 2017. objavljena prva zabrana ulaska u SAD koju je donijela aktuelna administracija – koja je razdvojila porodice, zatočila ljude koji već dugo imaju boravište u SAD i izazvala haos na aerodromskim terminalima širom svijeta – ostalo je nejasno da li će ograničenja uvedena za putnike iz 9 muslimanskih zemalja važiti i za one među njima koji imaju dvostruko državljanstvo ili stalno boravište u SAD. Nema sumnje da pripadnici ove grupe predstavljaju privilegovanu manjinu i da nisu prvi na udaru nove zabrane, ali njihov položaj je postavio suštinsko pitanje: šta određuje odakle smo? Da li boja našeg pasoša ili boja naše kože? Da li to gdje smo rođeni ili to gdje smo najduže živjeli? U manje apstraktnim pojmovima: da li će jedan Šveđanin iranskog porijekla, ili Francuz somalijskog porijekla u očima američkih agencija nadležnih za kontrolu imigracije zauvjek biti samo Iranac ili Somalijac?
Već ima nekih presedana za ovu zabranu: 2015, tokom Obamine administracije, kongres je donio zakon po kojem se svakome ko ima bilo kakve veze sa zemljom koja se smatra „bezbjednosnim rizikom“ (poput Iraka, Irana, Sirije ili Sudana) uvode dodatne vize za ulazak u SAD, bez obzira na to ko je i gdje živi. Ovaj zakon još uvjek važi, a Trampova ekstremnija verzija je ipak odbačena – oni sa dvostrukim državljanstvom su ipak izuzeti – ali čitav problem je nagovijestio budućnost u kojoj će postati nemoguće napustiti granice u kojima smo rođeni. Vize ili dozvole ulaska se trenutno izdaju na osnovu pečata u pasošu, podataka o ranijim ulascima i gradu rođenja, koji se navode u nekim (ali ne svim) ličnim dokumentima. Uz veće baze podataka i razvijenije tehnologije, prostor za diskreciono odlučivanje biće manji i odbijanja će postati automatska.
Ovo sa sobom nosi zakonske i političke, ali i lične posljedice. Kolekcija biografskih, biometrijskih, porodičnih, pa čak i genetskih informacija stvara digitalne zaostavštine kojih je teško osloboditi se. U Kini, zemlji koja još uvjek zahtijeva dokumente za putovanje unutar zemlje, skeneri zenica, skeneri za pokret i slične zlokobne tehnologije neprestano prate pripadnike muslimanske ujgurske manjine. Zahtjevi kineskih građana za vize, hipoteke, škole i zaposlenja procjenjuju se na osnovu njihovog tzv. društvenog kredita. Kada današnje izbjeglice prate izbjegličku rutu iz Kazablanke, sada u suprotnom smjeru, putujući od Afrike preko Mediterana do Evrope, vlasti prikupljaju njihove biometrijske podatke i primjenjuju Dablinski protokol po kojem je prva zemlja ulaska mjesto gdje izbjeglice moraju tražiti azil. Sve je teže i teže nestati i početi iz početka. Toliko o mobilnosti, fizičkoj i ekonomskoj ili društvenoj.
Iscrtavanje granica oko ljudi može obezbijediti uređeniji i predvidiviji svijet. Ali uprkos obećanoj „glatkoći“ putničkog iskustva, taj svijet neće biti nužno humaniji. Sasvim je moguće da će pasoši nestati tokom naredne decenije, ali ono što će ih zamijeniti biće mnogo invazivnije: digitalna sjenka naših tijela, porodica i prošlosti i koja će nas kao mali kišni oblak pratiti svuda gdje pođemo.
Atossa Araxia Abrahamian, The New York Review of Books, 21.05.2018.
Preveo Rastislav Dinić
Peščanik.net, 26.05.2018.
