Država nije vlasnik nijednog rudnika

Dodajte komentar

Nekada je država bila vlasnik pet rudnika, a danas ima samo trećinu udjela u Rudniku uglja. Ostali su prešli u privatno vlasništvo- Rudnik Boksita, Šuplja stijena, Brskovo i Rudnik mrkog uglja. Sa vlasništvom u ruke privatnikaje prešao i profit. Najbolji ili najgori primjer za to je Rudnik boksita.

Prije dvije godine imovinu Boksita je preuzeo biznismen Veselin Pejović za 5,4 miliona, a prošle i pretprošle godine je imao čistu zaradu od 11,5 miliona eura. Pritom nije isplatio 5,4 miliona za imovinu.

Uskoro će država ostati i bez trećine udjela u Rudniku uglja, jer je prihvatila da ga proda Elektroprivredi. Energetska kompanija je u državnom vlasništvu, pa će na taj način država indirektno upravljati Rudnikom uglja. Pitanje je samo hoće li EPCG i do kada ostati u državnom većinskom vlasništvu.

Ekonomski anaitičar i manjinski akcionar EPCG Dejan Mijović kazao je da crnogorske industrije više nema, dok od korišćenja preostalih rudnika jedinu korist imaju rođaci i kumovi, a država i šira zajednica samo štetu.

“Umjesto prerađivanja, rudno bogatstvo se izvozi kao sirovina, što se više ne dešava ni u bivšim afričkim kolonijama. Koncesije se ne naplaćuju ili su to simbolični iznosi. Najavljuju se nova zakonska rješenja koja će, navodno, uvesti red u ovu oblast i približiti nas Evropskoj uniji EU. To je samo još jedna u nizu drskih podvala ove vlasti kojoj nijedan zakon, a pogotovo sadašnji Zakon o koncesijama, nije smetao da domaćinski upravlja nacionašim resursima. Dakle, mora se ponoviti, iako je to već dosadno slušati, nema nam popravke dok u Crnoj Gori ne padne Berlinski zid, tj. dok ne srušimo pljačkaški sistem i vlast koja decenijama uništava Crnu Goru”, ocijenio je Mijović.

Naglasio je da se svojevremeno kao vladin konsultant, a kasnije kao menadžer evropskog programa podrške ekonomskim reformama Crne Gore, snažno zalagao za privatizaciju i sklapanje raznih oblika partnerstava sa privatnim sektorom, uključujući i davanje koncesija za eksploataciju rudnih bogatstava.

“Pošto je nakon tragičnih dešavanja iz devedesetih bilo malo domaćeg kapitala, trebalo je privući strana ulaganja da bi se ubrzao razvoj posrnule privrede. Međutim, umjesto kredibilnih investitora, svježeg kapitala, novih tehnologija i znanja, vrh Demokratske partije socijalista DPS, na čelu sa Milom Đukanovićem, uveo je u naša najvrednija preduzeća i rucnike svoje najbliže rođake, kumove i prijatelje, čime im je zapečatio sudbinu”, kazao je Mijović.

Ekonomski analitičar Predrag Drecun smatra da je potrebno da se sirovina u što višem stepenu obradi u domicilnoj ekonomiji da bi rudarstvo imalo puni ekonomski smisao, da ne bismo ličili na Afriku.

“Kako je za tako nešto Crna Gora isuviše mala, desilo se da su rudnici pod državnom upravom počeli da propadaju, jer se velika država raspala, tržište se samim tim smanjilo, a tranzicija sa novim metodama i na novim tržištima nije jeftina i zato je država bila prinuđena da proda rudnike”, kazao je Drecun.

Konstatovao je da država nije imala novca da prati tehnološki razvoj u svijetu jer je u nove mašine, nove metode i nove tehnologije potrebno investirati, ali da navedeno nije bilo moguće u mjeri da ostanemo konkurentni.

“Nije problem vlasnička struktura, jer bi jakim koncesionim ugovorima država mogla da se zašititi na identičan način kao da je vlasnik. Beranski rudnik danas zapošljava blizu 200 ljudi, sjutra će biti i više i to je ono što treba da bude uz koncesionu politiku najvažniji interes države u eksploataciji rudnika”, ocijenio je Drecun.

Naglasio je da svuda u svijetu rudnici postaju interes tajkuna, jer se uglavnom radi o berzanskim robama, kao i da u tom dijelu država mora biti pažljiva da se ne bi desilo da tajkunski interes pojede državni.

Drecun je naglasio da rudnik uvijek zahtijeva različita ulaganja, a neophodnost kapitalnih investicija je pravilo u tom poslu.

“Rudnik uglja Berane je primjer da se može kad se zna cilj i kad je energija svih aktera usmjerena ka tom cilju. Mada, ruku na srce, beranski rudnik ima pogodnost u odnosu na pljevaljski, jer je količina uglja koja se vadi relativno mala i ne predstavlja opasnost za životnu sredunu u mjeri koliko je to pljevlaljski rudnik”, istakao je Drecun.

Izvor: Dan

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *