Mora da su jaki motivi nagnali vodećeg svjetskog berzanskog igrača da sve karte stavi na globalni finansijski krah. On sveobuhvatno prati situaciju u svjetskoj, posebno američkoj ekonomiji, kao i monetarne politike vodećih centralnih banaka.
A tu stvari, po mišljenju berzanskog veterana, ne stoje povoljno. Provlače se još od prethodne finansijske krize iz 2008. godine, nakon koje su prvo FED, a potom japanska i evropska centralne banke upumpale ograman novac u svjetski monetarni sistem.
Procjenjivalo se da će se svježim novcem prevazići nelikvidnost i pokrenuti privredni razvoj. Međutim, novac je završio u nekretninama i na berzama, pa je ekonomski oporavak i deceniju nakon eksplozije krize kilav, dok su cijene kuća, stanova i akcija, što je inače višedecenijski trend, uzletjele.
Kreditiranje nepostojećim novcem
U bjesomučnoj kupovini se i žestoko hazardovalo. Bafet posebno lošim cijeni zvanični podatak Njujorške berze po kome kupci snopa akcije vrijednog 513 milijardi dolara na računima imaju tek 150 milijardi. Drugim riječima, prvo će sami kupci morati da na svaki svoj dolar pozajme još po dva i po kako bi se “zatvorila” rupa.
Moglo bi se reći da su ovih 513 milijardi nepostojeće, ali je bankarski sistem Volstrita, skladno važećoj američkoj regulativi, svu svotu, uz koeficijenat multiplikacije tri, pozajmio klijentima. Američki milijarder nije jedini koji ovakavo usmjeravanje novca smatra naduvavanjem finansijskog mjehura.
Prezaduženi studenti
Sam Bafet ističe da je na njegovu odluku uticalo i stanje zaduženosti američkih građana. Tu je, izgleda, i gore nego u predvečerje prethodne krize od koje se cijeli svijet još uvijek mukotrpno oporavlja.
Zaduženje “Amera” preko kreditnih kartica premašuje 1.000 milijardi dolara, dok je iznos studentskih kredita nadmašio 1.500 milijardi, pri čemu je nenaplativo oko 11,5 odsto ovih drugih zajmova. Pri tome, kamate na studentske kredite su uočljivo više od prosečnih, dok država u velikoj mjeri garantuje za njih.
Upravo ova činjenica ih čini veoma interesantnim da se na njima zasnuje emitovanje vrijednosnih hartija, serija finansijskih derivata od kojih se svaki sljedeći oslanja na prethodni, i tako do u nedogled. Prije deset godina slična šema zasnovana na hipotekarnim kreditima je i poslužila za rasplamsaj, kada je stepen nenaplativosti premašio četiri odsto, najveće finansijske krize u novijoj istoriji.
Plate skromne, trka za kreditima
Zanimljivo je i Bafetovo viđenje razloga uzastopnih kriza i dramatičnih lomova na berzama. U osnovi su sve skromnije, mjereno prema kupovnoj moći, zarade američkih građana, moglo bi se reći čak 99 odsto stanovnika najmoćnije države na svijetu.
Dramatično padaju, pa je unazad 35 godina njihov rast tek 9,4 odsto mada je u međuvremenu produktivnost njihovog rada uvećana za 78 odsto. Cijeni se da svaki građanin SAD ima imovine za oko 17.000 dolara manje vrijednu nego prije tri decenije.
Troškovi inflacije prebačeni na svijet
Istovremeno, život se ubrzano razvijao, pa sada postoje troškovi, recimo vezani za IT tehnologiju koji su ranije bili nepoznati. Ujedno i cijena mnogim potrebama znatno je narasla.
Dobra kuća u solidnom kraju većeg američkog grada (izuzev Njujorka) mogla se kupiti za 50.000 dolara, pa i niže. Danas je, pak, za sličnu neophodno izdvojiti preko 350.000 dolara.
U takvoj situacijii sa sve skromnijom platom, gotovo svi Amerikanci su upućeni na zaduživanje, čime ulaze u začarani krug sa bankama, glavnim dobitnicima ovakve ekonomske politike. Dobar dio krize se štampanjem dolara prenosi se na ostatak svijeta.
Dolar je svjetska valuta i u svakom trenutku je oko polovina ukupno štampanih “zelembaća” u obrtu izvan Sjedinjenih Američkih Država, što i omogućava FED-u da štampa dolar sa minimalnim uticajem na inflaciju.
Novac za kockanje
Bafeta je na uzdržanost od ulaganja naročito podstakla praksa američkog sistema da se svježi novac dominantno, i preko 90 odsto, usmjerava prema jedan odsto veoma bogatihi i, još više, prema 0,01 pravih parajlija. Oni ne ulažu novac u realnu ekonomiju, već se okreću svojevrsnom kockanju na berzi.
Tako novac, inicijalno namijenjen oporavku ekonomije, zaobilazeći privredu, dolazi do banaka koje ga, u vidu kredita, plasiraju, i to mnogo češće građanima nego fabričkim pogonima. Time se građanin od radnika sa pristojnom zaradom preobražava u potrošača na osnovu kreditne zavisnosti od banaka.
Završna tačka ovakve ekonomske politike su stalne finansijske krize i Bafet predviđa skori nailazak nove, pa se odlučio da sa gomilom para čeka, a kada cijene akcija budu dramatično pale, pokupovaće one za koje procijeni da su najperspektivnije. Naravno, razdoblje niskih cijena neće dugo potrajati, brzo će sve ponovo uzletjeti naviše.
Računa se kako je moguće da bogataš na ovaj način bogatstvo, sada vrijedno 109 milijardi dolara, za dvije, tri godine udvostruči.
021.rs
Moje znanje is ekonomije je daleko skromnije pa ipak mi ovo zvuci potpuno realno I logicno.
Prevelika halapljivost gura akcije potpuno nerealno I taj balon mora da phone.
Samo da se ne pocnu vaditi nekim ratovima