Hikingwith.me: Penjanje na Kilimandžaro

Kilimandžaro je snijegom pokrivena planina, na 5.895 metara nadmorske visine, i smatra se najvišom planinom Afrike. Njen zapadni vrh se zove “Ngaje Ngai” što na jeziku Maasai plemena znači Božja kuća.

U blizini zapadnog vrha leže osušeni i smrznuti ostaci leoparda. Niko nije uspio da objasni šta je leopard radio na toj visini.” Snjegovi Kilimandžara – Ernest Hemingvej. Je li leopard, čvrsto i graciozno pozicioniran na vrhu lanca ishrane, na vrhu Kilimandžara, jer je tražio nešto više od života? Jesmo li mi, tim od 16 žena i muškaraca iz svih 6 republika bivše Jugoslavije, koje vodi bivši šaptač psima i 5 lokalnih vodiča, tamo, jer volimo prirodu i tražimo avanturu, jer smo u potrazi za načinom da izađemo iz svoje zone komfora, ili smo tamo da izrazimo poštovanje planini, Bogu, vladaru naših života?

Ritam Afrike

Trebalo bi da sam do sad naučila da je najvažnija stvar kad se penješ na planinu da pronađeš svoj ritam, da nađeš fokus i recituješ svoju mantru, da isključiš mozak. I izgubila sam to dok sam se primoravala da napravim sljedeći korak na hiljadu i nešto metara velikom usponu od Kiboa, posljednjeg planinarskog doma uspona na Kilimandžaro, do Uhurua, na 5895 metara nadmorske visine. Vazduh je bio tako rijedak da sam se osjećala kao da mi pluća nisu dovoljno velika. A stomak mi je zavijao u visinskoj bolesti. Penjanje hiljadu metara obično nije teško, ali svaki pokret iznad 3500 metara nadmorske visine predstavlja izazov. Korak po korak, stil koji obično koristimo kao tehniku hodanja se ne broji ovdje, jer moraš da udahneš dva puta za jedan korak. Tu su mi pomogli štapovi za hodanje koje mi je dao lokalni vodič. Jedan udah-izdah za jedan korak, drugi udah-izdah za pomjeranje štapa, još jedan udah-izdah za drugu nogu i još jedan za pomjeranje štapa. Dobila sam i par žutih rukavica od našeg vodiča kad sam šapnula da mi se prsti smrzavaju. Prosto me iznenadio jer je odmah odreagovao, a ja nisam imala snage ni da ponovim da mi je hladno. Te žute rukavice su me zgrijale ali one su osmišljene za uspone na Everest, i teško možeš da držiš išta rukama dok ih nosiš. A ja sam nosila štapove za hodanje.

Fokus je došao kad sam čula druge ljude kako govore o brojanju i traženju mantre (vječno sam zahvalna Ivani za ovaj savjet). Moj mozak ionako nije bio u stanju ni zašta komplikovanije od brojanja. Nije mi ni bilo jasno kako sam zaboravila da je brojanje najbolja mantra. U svakom slučaju, brojala sam svoje disanje. Kratko i duboko hvatanje vazduha.

Još 800 metara. Čini mi se da ritam koji sam morala da uhvatim u Africi ima još veći smisao. Ovdje je sve u ritmu. Mljevenje kafe, plesanje u noćnom klubu i penjanje na Kilimandžaro. Lokalci bi rekli “Pole, pole” (“polako, polako”). Sve je pole-pole ovdje. Grupa ljudi koji su nas pretekli prije 5 minuta na usponu, jer smo im bili prespori, su sad povraćali presavijeni ispred nas. Oni nisu uhvatili ritam. Nastavili smo. Polako, ekstremno polako, dva udaha po koraku. Imala sam svoju mantru, brojala sam, do u beskraj. Vjetar nas je mlatio hladnim udarima crnog vulkanskog pijeska. Krenuli smo u ponoć, sa čeonim lampama, kroz mrak. Vjerovatno da nam sakriju jednoličnost terena. Hodali smo 4.5 km skoro 7 sati. Noćno nebo je bilo tako puno zvijezda da sam osjećala kao da je to neko pretjerivanje. Visilo nam je nad glavom. A ja sam jedva držala svoje štapove za hodanje.

Gillmanova tačka ili Leopardov prevoj

Nakon nekog vremena, počeli su da se čuju uzvici iznad nas – članovi prethodnih grupa su se popeli na ivicu kratera i slavili su. To mjesto na krateru se zove Gilmanova tačka i tu su pronađeni ostaci leoparda prije devedeset godina. Sve je dobro tempirano, tako da kad stigneš na rub kratera, sunce izlazi, vjetar stane, i osjećaš se kao da je sve završeno. Osjećaš se kao da život ponovo počinje i da je kraj svim tvojim mukama. Osjećaš se bezbjedno. Ali sami vrh je još daleko. Djeluje da je lako popeti se još 200 metara do Uhurua, do vrha. Još sat i po hoda. Najveći broj odustajanja od uspona se dešava ovdje. Ja sam bila iscrpila posljednju kap svoje snage, ali na odustajanje nisam ni pomislila. Nikad se nisam osjećala odlučnije. Čini mi se da kadgod pređeš preko svoje granice snage, uvijek ima još neki tračak sakriven, i koliko god puta da je pređeš ima još. Možda je to ono što me guralo da idem naprijed. Hodala sam kao zombi. Iscrpljena, s vrtoglavicom, prazne glave, teturajući se ivicom kratera. Ne znam kako, ali hodala sam.

Naš vodič nas je trenirao prethodnih dana da hodamo polako, jedno za drugim, kao umorni vojnici, da sačuvamo energiju, učio nas je da pijemo puno tečnosti i da jedemo puno. Provjeravao nas je svake večeri i pitao da ocijenimo glavobolju na skali od 0 do 10. Provjeravao nam je opremu, i bio je spreman da mijenja taktike u skladu sa našim sposobnostima, ili problemima na koje smo nailazili. Ali nam nije izigravao roditelja. Tražio je od nas da sami donosimo odluke i da vodiimo računa o timu. Mijenjao je redosled i sistem mjerenja naše snage, kondicije i mogućnosti. A mi smo bili kao hiperaktivna djeca, koja poštuju svog učitelja, ali ne mogu da sjede s mirom. Puno smo pjevali. Smijali se kao ludi. Nisam sigurna koliko glasno smijanje oduzima snage, ni koliko energije potrošiš kad pjevaš, ali vodič se nije slagao s tim. Naš tim se po prvi put sreo na ovoj ekspediciji. A povezali smo se kao da smo cijelog života živjeli zajedno. Sve smo dijelili. Ponašanje našeg tima daje pravo značenje izreci da je tim više od prostog zbira snaga pojedinaca u timu. Ja nemam mnogo iskustva sa penjanjem na velike visine, i po prvi put sam se posle dugo vremena osjetila kao princezica, slabašno i kao djevojčica u društvu žena koje su bilo mnogo snažnije od mene, sa više iskustva, samopouzdanja i znanja. Osjećala sam se bezbjedno u njihovom društvu, i držala se njih i njihovih savjeta kao dijete (duboki naklon za sve a posebno za Lejlu i Jelenu). Vodič je sve ovo znao i na neki način je pokazao ponos majke prema djeci koja su nestašna ali srećna.

Uhuru vrh – 5895m

Kad sam vidjela veliku tablu koja označava vrh Uhuru bila sam preumorna da osjetim išta. I dalje sam disala teško. Jedva sam uspijevala da pokrenem nogu i napravim korak. Nisam vidjela nikog oko sebe, za mene nisu postojali famozni snjegovi Kilimandžara, nisam osjećala sunce kako grije, ni vjetar. Nisam mislila na leoparda više. Moje žute rukavice nisu više bile iritantne. Vulkanska prašina je prestala da bude crna. Ljudi oko mene su bile samo rasute šarene tačke. Ako se zombi osjeća tako, ja sam bila zombi. Nisam čak ni imala snage da budem razočarana. I onda sam odjednom čula jednu djevojku iz grupe kako plače. Rida…. Okrenula sam glavu put nje, zbunjena i zamalo je pitala zašto plače. I onda mi je sve došlo, toplota ljudi oko mene, energija tima. Zagrlila sam je. Sa svojim čudnim žutim rukavicama. Zagrlila sam je i počela da se smijem … počela da plačem. Onda je mene zagrlio neko drugi i tu smo bili svi, svih 8 žena iz našeg tima koje smo odlučile da dođemo do vrha zajedno (uz podršku vodiča). Držale smo se, grlile i plakale, jecale i smijale se… Nastavile smo da hodamo zajedno držeći se jedna za drugu, kao da smo osvojile svijet, kao da smo osvojile sebe. I znale smo da nikad ne možemo da osvojimo Kilimandžaro. Umjesto toga smo ga zagrlile. I on je zagrlio nas.

Neka mistična potreba u nama (kao i kod leoparda) nas je natjerala da tražimo neku vrstu odgovora na vrhu planine, odgovora na pitanje koje nismo ni znali da postavimo. Kod mnogih civilizacija Bog ili bogovi prebivaju na vrhovima planina: Olimp kod Grka, Sinaj kod Jevreja, Fudži kod Japanaca. Ponekad je cijela planina sveta. Na našem penjanju, u našem zajedničkom naporu, u našim različitim pričama o razlozima zašto smo tu, svi smo osjetili kao da nas je Kilimandžaro… kao da nas je Afrika dozvala. Osjećali smo se kao da smo morali da uhvatimo ritam Afrike i otkrili da je taj ritam u Africi isti u svoj njenoj muzici.

Bez čega se ne može penjati

Dok sam se pripremala za putovanje bila sam opsjednuta pronalaženjem informacije gdje se nalaze posljednji tuševi na našem putu, kad mogu da se istuširam, koja vrsta utikača za struju se koristi u Tanzaniji, i kad ćemo da imamo internet. Nisam razmišljala o hrani ili hladnom vremenu ni o visinskoj bolesti. Uradila sam detaljno istraživanje o opremi koju treba da nosim i smatrala sam da imam sve. Imala sam kremu za sunce, Autan protiv komaraca, energy barove i kesice ovsenih kaša. Došla sam sva praktična, po knjizi spakovana, sa opremom koju sam mislila da mi treba.

Nisam mislila na tim. Nisam znala nikoga osim Filipa, devetnaestogodišnjaka iz moje planinarske grupe iz Crne Gore. Tim je imao 8 žena i 8 muškaraca, snažnih, punih energije, iskustva i znanja. Došli smo iz svih 6 bivših republika stare Jugoslavije. U puno stvari sa suprotnih pozicija rata devedesetih. Sa mnogo više pozicija sa iste strane života. Moja Jugonostalgija je proradila i naišla na odgovor od svih. Volim da mislim da smo mi jedini tim koji se popeo na Kilimandžaro i pjevao na vrhu, i nosačima na kraju ture. (video prikazuje kako pjevamo himnu ekspedicije snažni i srećni, i moje već čuvene žute rukavice. Izvinjavam se unaprijed na našim pjevačkim vještinama. Ipak je ovo pjevanje iz sveg glasa na 5895 metara nadmorske visine).

Vođeni kroz suprotnosti

Čim smo stigli pitala sam vodiča za utikače za struju. On se nasmijao i rekao “bilo koji, sve može ovdje… ako uopšte bude bilo struje.” To mi je bio totalni sudar sa realnošću. Kulturni šok. Promjena vrijednosti. Prvo pole-pole sporost, koja je prevazilazila moje strpljenje, onda količine vode koju smo morali da pijemo. Da biste se izborili sa visinskom bolesti morate da pijete velike količine tečnosti, što znači česti odlasci u wc, što znači nema spavanja, a moraš da spavaš da bi skupljao snagu za uspon. Za energiju moraš i da jedeš puno, a na visinama ti je muka od svake hrane.

Da bi se provukli kroz sve ove suprotnosti treba vam pomoć. Da uskladiš svoje navike sa mogućnostima (umivanje, odlazak u wc, pranje zuba), da uskladiš brzinu hoda sa ritmom Afrike, svoj tip humora sa Afričkim humorom (lokalci imaju fenomenalan smisao za humor), svoje predrasude (bilo mi je jako teško da gledam nosače kako nose teške torbe i našu hranu, ali oni su bili istinski srećni i topli prema nama. Jedan me redovno pitao: ”How are you, sista’?”). I pomoć koja mi je pružena je bila istinski Afrička, iako je bila Bosanska, sa malom dozom cinizma i humora, ali sa toplinom lavice koja gurne svoje laviće u život da prežive, ali pod njenom zaštitničkom šapom, od strane vođe koji bi po svim knjigama bio transformacioni tip vođe, a bio je u stvari “alfa male” autoritet.

Ne ideš sa ovakvu planinu bez dobre opreme. Ali jedna stvar bez koje ne možeš da odeš i da uživaš i da se stvarno osjećaš onako kako treba da se osjećaš je vodič. Pa i tim. U stvari to je sve isto, vodič je bio nerazdvojni dio našeg tima, a članovi tima su bili moji vodiči.

Povratak na planetu Zemlju

I dalje se borim da uhvatim smisao svakodnevnog života. Zaboravljam telefon da nosim sa sobom, i da ga punim, nisam sigurna šta da mislim kad shvatim da se nisam istuširala i moram da tjeram sebe da perem zube. Osjećam se kao da je neko pritisnuo moje dugme za reset, i kao da prava ja još uvijek kruži po ivici kratera Kilimandžara, ili je možda ostala smrznuta pored leoparda. Površinska ja je stigla kući i ponaša se kao što sam se ja uvijek ponašala.

U današnjem svijetu prihvatamo i radimo stvari koje su nam jednostavne i lake da uradimo. Vođeni smo pogodnostima. Nosimo i peremo i jedemo što nam je zgodno i lako. Čak održavamo prijateljstva preko društvenih mreža jer nam je tako lakše. I pogodnije.

Moj cilj kojem sam stremila, i prema kojem sam se razvijala kroz svoje slobodno vrijeme u prethodnoj godini, je bio da stignem na Kilimandžaro. To nije bilo lako. Ali da “živimo samo neki budući cilj je plitko. Strane planina su ono što sadrži život, ne sami vrh.”. (Robert Pirsig “Zen i umjetnost održavanja motocikla”). Napor i trud da se spremim za uspon na Kilimandžaro i težina samog uspona je suština mojeg putovanja i razvoja. Mogla sam da se popnem na neku drugu planinu, ili da uzmem helikopter do vrha. Ono što je važno nije to da smo se popeli. Važno je sve što smo stekli na putu do tamo.

Veliko hvala lokalnim vodičima – Lazaru, Pasku, Honestyju i Leu za energiju koju su podijelili, nosačima koji su ponijeli naše zemaljsko vlasništvo do vrha i nazad, sa pjesmom i smijehom, i Kenanu, čije liderske tehnike, psihološke vještine i ljubav prema životinjama ostaju osnova mog daljeg istraživanja, i beskrajno hvala univerzumu što je okupio naš YU tim, koji ću čuvati u sebi kao sestre i braću i idole na koje se ugledam.

U saradnji sa Natašinim blogom hikingwith.me i planinarskim društvom PSK Montenegro Guide svake nedelje vodimo vas na jednu od tura koje pomenuto društvo organizuje.  Pratite facebook stranicu portala Bankar.me, i čitajte nas! 

Natasa

Nataša je opčinjena planinarenjem, iako je tek počela sa otkrivanjem sebe u planini i upoznavanjem svijeta planinarenja. Ovaj blog je mjesto gdje planira da piše o svojim mislima o planini i šetnji.

Ekonomista po profesiji, Nataša je marketing direktor kompanije Domain.ME, međunarodne tehničke kompanije koja upravlja internet domenom “.ME.” Provela je karijeru na raskrsnici avijacije, bankarstva, društvenih mreža, liderstva i tehnologije. Stalno pokušava da nađe način da bude na tri mjesta u isto vrijeme.

Check Also

Od početka godine preko dva miliona putnika prošlo kroz crnogorske aerodrome

Mjesec i po ranije u odnosu na prošlu godinu, crnogorski aerodromi došli su do cifre …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *