Wall Street nekad i sad: Većinu trgovanja rade mašine

Od početka februara na berzama se trese: vrijednosti su padale neviđenom brzinom i mešetari nisu mogli da vjeruju u ono što vide. Ova fotografija je obišla svijet iako pravo lice berze danas nije čovjek već računar.

Fotografija Petera Tuchmana za njegovim mjestom na berzi u Wall Streetu kako se drži za svoju sijedu kosu koja mu je svojedobno i donijela nadimak „Einstein”, ove nedjelje se pojavila u čitavom nizu medija. Jer indeks Dow Jones je u nekim momentima propao za 1.600 bodova. Ako se ne posmatra u udjelu nego u samim bodovima, to je najveći pad u istoriji berze u New Yorku. Uoči velike krize 1929. je Dow Jones bio nešto ispod 400 bodova.

A oluja kakva se nije vidjela od krize 2008. se ove nedjelje nastavila: još u januaru se uspinjao prema 27 hiljadu bodova, sad je pao i ispod 24.000. Analitičari umiruju javnost i tvrde kako je to „normalna” korekcija i oscilacija koja još uvijek nije veća od 10 posto najveće vrijednosti.

I sam Peter Tuchman je mnogo mirniji, makar priznaje da je njegov izraz iznenađenja i nevjerice ulovljen na fotografiji bio autentičan. Jer u tom trenutku nije znao razlog zbog kojeg bi vrijednosti toliko padale, iako mu je bilo baš jasno kako se to događa. Jer u vrlo kratkom razdoblju, u jedva desetak minuta je tržištu ponuđena i prodata ogromna količina dionica. Ta ponuda je izazvala pad vrijednosti koji je opet rezultirao novom prodajom. U tom razdoblju je Dow Jones pao za 800 bodova, što znači da su milijarde i milijarde dolara prešle iz jedne ruke u drugu.

„Ljudi ne prodaju toliko dionica u nekoliko minuta, ali to rade mašine”, objašnjava Steve Grasso, berzanski analitičar. „Mašine” su računari preko kojih se zapravo obavlja najveći dio transakcija. A one su i programirane tako da sama donose odluku o prodaji u određenim slučajevima, na primjer, ako vrijednost počne naglo da pada. A onda reaguju i programi računara drugih finansijskih kuća koje imaju pristup računaru Wall Streeta: „Stvorili smo tržište hartijama od vrijednosti koje se prebrzo kreće za ljudske pojmove brzine”, priznaje i David Weid, bivši potpredsjednik Nasdaqa.

Ali na naslovnicama novina i na ekranima vijesti se nikad ne pojavljuju računari nego mešetari kao što su Tuchman i njegove kolege kako se hvataju za glavu.

„Mi smo bili i ostali lice Wall Streeta”, kaže Tuchman.

On je već trideset godina na „parketu” – na podu berze u Wall Streetu gdje se trguje je zbilja drveni parket koji je postao sinonim za trgovanje uopšte. Zbog svoje frizure je omiljen motiv fotografa tako da je i najčešće fotografisani mešetar Wall Streeta.

Često se fotografiše i Michael „Mike” Pistilo koji već 18 godina trguje. Njega ne smeta ta medijska popularnost.

„Mi pokazujemo osječanja koje imaju i vlasnici dionica”, kaže nam. Zbilja, kada mediji izvještavaju o berzama onda uvijek njihov dopisnik mora biti sniman s „pravom” berzom iza leđa: u njemačkim medijima će to biti parket Frankfurta, u američkim će to biti Wall Street.

Tim više što berza u New Yorku ima svoj folklor koji već svi poznaju: tamo je čuveno zvono kojim se ujutro otvara trgovanje, a uveče – ili u izuzetnim okolnostima kada se trgovanje obustavlja – zvono znači da je trgovanju kraj. Zbog poznatog folklora i preduzeća koja tek izlaze na berzu jednostavno moraju prirediti svoju premijeru na Wall Streetu. Direktori ne štede troška i truda sa sobom dovesti najpoznatiju osobu iz estrade, sporta, politike ili ekonomije koju su mogli naći kada predstavnik berze svečano objavi početak trgovanja njihovim dionicama.

Kamere zuje, mešetari kliču, ali i berzanski stručnjaci nam objašnjavaju:

„Sve je to samo predstava, Disneyland za kapitaliste”.

Jer svako ko je imao priliku i lično da  vidi taj „parket” u normalnom radnom danu, ostaće iznenađen koliko je tamo – tiho i pusto. Naravno, u prošlosti je to bilo sasvim drugačije: vladala je neprestana vreva i odasvud su se čuli povici prodavaca i kupaca, na parketu su bile gomile papirića kojima su se evidentirale transakcije. Za privlačenje pažnje je pomagala i drečava odjeća mešetara, tradicija koja se donekle održala na robnoj berzi u Londonu.

Nije bilo nipošto lako steći pravo trgovati na „kraljici berzi” Novog svijeta, Wall Streetu: prije svega je trebalo biti džentlmen, dakle i s dovoljnim imetkom, ali i tražila se i osoba koja drži do svoje riječi. Jer trgovina se dogovarala možda tek klimanjem glave ili pokretom ruke i bilo je nečuveno da se neko onda predomisli. Ipak, i tako je na berzi u New Yorku pravo trgovanja imalo nekoliko hiljada osoba, bilo kao predstavnici brokerskih kuća, mešetarskih kancelarija ili se radilo o bogatunima koji su tamo dolazili još više da uvećaju svoj imetak.

Već pojavom telegrafa i telefona nije bilo potrebno i lično se gurati na parketu, a od kako su došli računari je i „živih” mešetara sve manje. I na Wall Streetu ih je danas jedva 500-tinjak, a i Pistillo, koji je tu tek dvije decenije, nam kaže da se i u tom razdoblju „mnogo toga promijenilo”.

Jer impozantna zgrada u Wall Streetu još uvijek daje ime berzi New Yorka, ali tamo se odvija tek neznatni djelić prometa vrijednosnicama te berze. Ogromna većina trgovine se odvija preko računarske mreže i „pravo” sjedište Wall Streeta današnjice je neugledno skladište u industrijskom području New Jerseya. Doduše, zgrada je ogromna: prostire se na otprilike tri fudbalska igrališta, ali u njoj jedva da ima ljudi. Zato su u njoj redovi i redovi računarskih operatera koja primaju naredbe za prodajom i kupovinom s drugih računara iz čitavog svijeta.

Ta utakmica ide toliko daleko da zapravo oko tog računarskog centra Wall Streeta ima i mnogo drugih računarskih centara koje svoje usluge prodaju mešetarima: elektronskom signalu je potrebno jedva dvije stotinke sekunde da bi iz Evrope došao u New York – manje nego što vam je potrebno da stisnete taster na tastaturi kojom potvrđujete naredbu. Ali mešetarima su važne i te milisekunde tako da se guraju u neposrednu blizinu servera berze.

Mnogi koji rade s berzom tvrde da im ljudski mešetari više uopšte ne trebaju. Nolan Watson je direktor kompanije Sandstrom Gold koja osigurava kapital preduzećima iz sektora obrade plemenitih kovina i kaže nam da njegovoj kompaniji predstava u Wall Street uopšte nije potrebna: kod njega se sve odvija preko računara.

Ali kao što smo vidjeli ovih dana, opet se ponavlja staro pravilo kako su računari tek ograničeno „pametni”. Ako jedan računar, zbog ko zna kojeg razloga koji je kao uslov postavljen u njegov program, počne naglo prodavati dionice, lako se može dogoditi da će onda i drugi računari početi prodaju jer su zabilježili pad vrijednosti. A to čak ne mora biti niti dobar razlog: bilo je već slučajeva da je takvu lavinu prodaje izazvala i greška u računaru.

Zato Pistillo i drugi koji još uvijek trguju „na parketu” nipošto ne misle da su tek ukras i ostatak nekih davnih vremena:

“Baš u takvim danima s velikim oscilacijama treba tu biti i čovjek koji će gledati šta mašine rade”.

U nekim trenucima kada računari nisu tačno znali šta da rade onda je intervencija čovjeka mnogima spasila glavu. Na primjer kad je objavljen Brexit, ali i nakon izbora Donalda Trumpa. Tu samo iskusan trgovac može procijeniti koliko to doista utiče na pad ili rast.

No Peter Tuchman ipak priznaje: boravak na parketu je dobrim dijelom predstava. Bilo da je riječ o direktorima ili vlasnicima kompanija koji predstavljaju svoje dionice na berzi, bilo da je riječ o onima koji su svoj novac uložili u dionice, mnogima je ipak draže vidjeti nekoga od krvi i mesa koji stoji iza te trgovine. Posebno nakon finansijske krize prije nekoliko godina se zanimanje javnosti za berzu još povećalo.

A ljudi su mirniji kad vide Tuchmana, Pistilla ili nekog od njihovih kolega. I kad mogu barem misliti da iza svih tih milijardi koje se okreću ne stoje tek nule i jedinice u nekom računaru nego ljudi koje se može i nazvati i razgovarati s njima.

(Deutsche Welle)