Više od pet godina nakon što su šefovi država i vlada eurozone odlučili da krenu naprijed s osnivanjem bankarske unije na summitu Eurozone u junu 2012., nova supervizorska arhitektura tek treba da ispuni svoje obećanje.
Postavljena su tri cilja u vezi sa uspostavljanjem Evropskog mehanizma nadzora i spašavanja. Prvo, okončati doba finansiranja sapšavanja banka novcem poreznih obveznika i načelo organizacija koje su “prevelike da bi propale”. Drugo, da se razbije državno-bankarska veza (začarani krug kroz koji se rastući suvereni troškovi refinansiranja hrane višim troškovima finansiranja banaka i obratno). I treće, stvaranje banaka s istinskom evropskom vlasničkom strukturom radi disperzije rizika u slučaju bankrota.
Do sada je postignut samo marginalni napredak svakog od tri cilja.
“Prevelika da bi propala” je još uvijek živa i dobro
Italijanska saga sa insolventnim Veneto Banca i Banca Popolare di Vicenza, čija je likvidacija podrazumijevala znatne iznose državnih pomoći, pokazala je da spašavanje novcem poreznih obveznika još postoji.
Iako bankovni povjerioci moraju podnijeti značajan dio tereta u skladu s novom Direktivom o oporavku i spašavanju banaka (BRRD), još uvijek postoji pravna mogućnost da se država uključi. Kako je došlo do pojave punog problema italijanskih loših zajmova (NPL-ova), glavni zadatak je brzo postao zaustaviti zarazu i štititi “prevelike da propadnu” banke poput UniCredita.
Teška trampa
U nedostatku evropske sigurne imovine koju banke mogu držati u svojim bilansima, Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM) suočava se s teškim kompromisom. Ako su banke prisiljene da smanje svoju ‘home bias’ (tendencija ulagača da investiraju veliku količinu domaćih dionica, uprkos navodnim prednostima diverzifikacije u stranim dionicama) preko granica suverene izloženosti, to bi moglo povećati troškove finansiranja suverena i podstaći krizu eurozone.
Međutim, ako se nastavi s tretmanom državnih obveznica kao imovine bez rizika, banke će nastaviti s akumuliranjem obveznica bez obzira na probleme finansijske stabilnosti. Da bi trajno prekršile negativnu povratnu petlju između banaka i njihovih suverena, potrebno je rješavati ovo odlučujuće pitanje u srednjoročnom razdoblju.
Do sada su nacionalni šampioni pobjednici
Evropska bankarska unija imala je izglede za promjenu dinamike spajanja i akvizicija u bankarskom sistemu. U razdoblju pred-bankarske unije, nacionalni nadzornici često su spriječili inostrana preuzimanja kako bi zaštitili svoje “nacionalne prvake” od konkurencije. Ako bi se ovi protekcionistički impulsi mogli zaustaviti, istinske evropske banke mogle bi se kreirati kroz prekogranična spajanja i akvizicije, uvodeći dodatni element dijeljenja rizika u evropskoj upravljačkoj strukturi.
Međutim, ovo obećanje ostalo je neispunjeno. Do sada, bankarska konsolidacija je, čini se, postigla obrnuti učinak, što je dovelo do re-nacionalizacije i veće koncentracije bankarstva. To je očito u najnovijem preuzimanju Banco Populare Santander. Sve u svemu, umjesto stvaranja ravnopravnog polja za sve, bankarska unija napunila je najranjivije banke dok su veliki igrači iskoristili njihovu dobru imovinu.
“Dovršenje” bankovne unije sve vjerovatnije
Kada se govori o ‘kompletiranju’ bankovne unije, stručnjaci se često referiraju na treći nedostajući stup – evropsku shemu osiguranja depozita (EDIS). Njemačka je blokirala stvaranje EDIS-a na temelju toga što će to stvoriti “prezrenu transfer uniju”. No, često ponavljana njemačka mantra da “smanjenju rizika mora prethoditi podjela rizika” čini se da je u posljednje vrijeme ublažena. Takođe je postignut mali napredak u rješavanju NPL kredita i ostalih takozvanih “pitanja ostavštine”, čime se povećava vjerovatnoća da će nova njemačka vlada odustati od nesklonosti uspostavljanja EDIS-a.
S druge strane, apeli za dovršetak bankovne unije biće ojačani prije nego što Velika Britanija službeno izađe iz EU 2019. godine. Kompletiranjem bankarske unije ne samo da će EU-27 bolje pregovarati u vezi sa Brexitom, nego je takođe vjerovatno da će velike prekogranične banke preseliti svoje sjedište iz Londona u eurozonu. Centripetalne snage bankarske unije bile su nedavno prikazane kada je švedska banka Nordea odlučila da preseli svoje sjedište u Helsinki kako bi bila pod nadzorom SSM-a. Taj korak će povećati pritisak na države članice izvan Evropske unije kako bi ušle u blisku saradnju sa SSM-om.
Francusko-njemačka trgovina oko eura
Izbor Emmanuela Macrona dao je dodatan podsticaj programu reforme EMU. Merkel-Macron-ov kompromis čini se jasnim: ako Pariz povede fiskalnu disciplinu i strukturne reforme, Berlin će dati zeleno svjetlo za produbljivanje EMU-a. Prevladavajuće mišljenje u Njemačkoj je da sve treba učiniti kako bi se pomoglo Macronu da uspije sa svojim programom reforme kako bi izbjegao da Marine Le Pen osigura predsjedništvo 2022. godine.
U svom obraćanju državama Unije, Jean-Claude Juncker predstavio je mnoštvo prijedloga za reforme, uključujući i stvaranje punopravnog Evropskog monetarnog fonda (EMF), budžeta eurozone i evropskog ministra finansija i ekonomije. Međutim, kako je Daniel Gros iz CEPS-a istakao, ti predlozi nisu dostatni ako se ne podudaraju sa dodatnim prenosom nadležnosti na evropski nivo. Nadalje, nije jasno kako će neki od prijedloga pomoći u ostvarivanju neispunjenih obećanja bankarske unije. Što se tiče ključnog trećeg stupa, Juncker je jednostavno izjavio kako ‘da biste dobili pristup zajedničkom sistemu osiguranja depozita, prvo morate da uradite domaći zadatak’.
(Autor: Tobias Tesche je istraživač na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci)
Izvor: Indikator
