Podaci su ono što u današnje vrijeme presuđuje ko je pobjednik, a ko gubitnik u digitalnom svijetu. Jer, što više podataka imate, to više prostora za prihode ostvarujete. Vrlo jednostavno. Samo, problematično je što oni od kojih se dolazi do podataka ne da nemaju pravo glasa kad se radi o onome što dijele nego u mnogim slučajevima moraju da plate da bi došli do onoga što je zapravo njihovo.
Jer, u digitalnom se dobu postavila situacija vrlo zanimljivo. Cloud je kao svojevrsno skladište za informacije, pa ako ih želite sačuvati, morate to i platiti. Ako niste platili, a već ste postali korisnik, možete ostati bez svega, bilo da ste obični privatni korisnik ili velika kompanija. Stoga, postavlja se jasno pitanje o tome ko je vlasnik podataka koje ostavljamo određenom provideru.
Odgovor je još jasniji – provider. I ne samo on. Naime, kroz posljednjih nekoliko mjeseci više puta naslovi tehnološki orijentisanih medija išli su u smjeru koji to potvrđuje. Recimo, SaaS pružaoci usluga naplaćuju godišnju naknadu kako bi korisnik imao pristup svojih podacima kroz aplikacioni programski interfejs (API). Zatim, izvještavalo se uvelike i o tome da je API pristup onemogućen zbog nejasnoća u samom potpisanom ugovoru, a na kraju se podosta pričalo i o situaciji u kojoj se korisniku nameću dodatni troškovi kako bi povezao svoje podatke s partnerima i raznim uslugama.
Rezime priče je da vlasnici podataka imaju najmanje glasa u cijeloj priči. I zato je bitnije nego ikad prije odmah u startu definisati ugovorom ono što želite ili ne želite. U moru pružaoca usluga, naći će se oni koji žele pružiti korisniku najveća moguća prava i kontrolu te se ponašati isključivo kao to što jesu – pružaoci usluga. A ne kao dileri podacima na kojima zarađuju i kontrolišu ih kao da nisu tuđa.
