Zaboravite na Tviter trolove, Facebook oglase i propagandne višejezične web stranice. Najveća ruska prijetnja za zapadne demokratije dolazi iz ogromnih količina novca, koje završavaju na Zapadu. Korupcijski potencijal tog novca ne poznaje granice. I pored sve većeg izolacionizma Rusije i sve više anti-ruskog Zapada, obije strane čine malo da spriječe taj tok sumnjivog novca.
U najnovijem izvještaju, Tomas Piketi, Filip Novokmet i Gabrijel Zukman procjenjuju bogatstvo ruskih kompanija i privrednika na oko trilion dolara, koliko je i ukupno domaće bogatstvo građana Rusije. Oni smatraju da je to osnovni uzrok trenutnog stanja Rusije, tvrdeći da je manje novca otišlo van granica, država bi mogla da izvede ogroman ekonomski bum, koji bi vjerovatno doveo do političke liberalizacije.
Stručnjaci upozoravaju da ruski novac nije bezopasan za zemlje u koje se sliva, jer se koristi za plaćanje na stotine beskrupuloznih advokata i bankara, koji formiraju transnacionalnu mrežu korupcije i poreza, što se neizbježno filtrira i u politiku.
Kada je bivši njemački kancelar Gerhard Šreder nedavno prihvatio mjesto predsednika odbora u ruskoj državnoj naftnoj kompaniji „Rosneft“, njegov potez je učinio veći udarac Socijaldemokratskoj partiji, nego što bi to mogla bilo kakva ruska propaganda. Pored toga, stare šeme porodice Tramp, koje uključuju “ruski novac” su opasnije od svega što je Donald Tramp uradio tokom izborne kampanje 2016. godine. Ove sumnjive veze sa “ruskim novcem” su, takođe, korišćene i za napad na Hilari Klinton, što govori o njenoj umiješanosti u cijelu priču.
Putin pokušao da vrati dio novca iz inostranstva, ali „deofšorizacija“ nije uspjela
Sa druge strane, ruski predsjednik Vladimir Putin je težio da vrati taj novac u zemlju. On se tokom godišnjeg obraćanja parlamentu 2012. godine požalio da je devet od 10 najznačajnijih poslova ruskih kompanija izvedeno van ruske nadležnosti i pozvao na “deofšorizaciju”. Godinu dana kasnije prijetio je da će prekinuti naloge vlade i zajmove državnih banaka stranim firmama, koje imaju rusku imovinu. Krajem 2014. godine, nakon što je Rusija pogođena zapadnim sankcijama (nakon aneksije Krima i rata za secesiju u istočnoj Ukrajini), Putin je potpisao težak anti-ofšor zakon. Ovaj zakon je obavezao strane kompanije, koje su pod kontrolom ruskih korisnika, da plaćaju ruski porez. Ali, kao i mnogi drugi ruski zakoni, taj postupak je stvorio još jednu priliku za selektivni pritisak na poslovne ljude. Nije bilo masovne repatrijacije novca ili privrednih subjekata.
Dobro povezana ruska advokatska kancelarija „Legorov, Puginski, Afanasiev i Partners“ ranije ove godine objavila je istraživanje, koje pokazuje da je samo 20 odsto vlasnika ofšor kompanija zatvorilo svoje inostrane kompanije, oko 40 odsto je izabralo prelazak u inostranstvo, dok se većina od preostalih usredsredila na kreiranje pravnih aranžmana, kako bi zaobišla odredbe zakona.
Ruska vlada ne želi da dodatno ’zateže šrafove’ i prisiljava kompanije. U prilog tome govori podatak da je Vlada nedavno odbila plan Ministarstva finansija i Ministarstva ekonomije za premještanje “sistemski važnih” kompanija pod rusku jurisdikciju. Ovih 199 preduzeća čine 70 odsto ukupnog profita ruskih kompanija i zapošljavaju oko 20 odsto radnika. Među ovim kompanijama nalaze se vrhunski proizvođači energije, trgovci na malo, kompanije za telekomunikacije, a sve one one posjeduju ofšor entitete, preko kojih obavljaju značajan dio svog poslovanja.
Prvi zamjenik premijera Igor Šuvalov je skrenuo pažnju ruskom predsjedniku, obavijestivši ga da je okončanjem ove prakse oslabio međunarodnu konkurentnost “sistemskih” kompanija i prekinuo važne inostrane ugovore. Ruski sudovi i izvršioci nisu u mogućnosti da garantuju zadržavanje imovinskih prava i izvršenje ugovora, pa ruske kompanije (uključujući i one u državnom vlasništvu, kao što su gasni i izvozni giganti „Gazprom“ i „Rosneft“) bivaju prinuđene da djeluju izvan pravne nadležnosti matične države. Zvanični izgovor kojim kompanije pribjegavaju je tvrdnja da zapadni partneri ne vjeruju ruskim sudovima, ali je činjenica da im ne vjeruju ni vladini zvaničnici, ni poslovni ljudi u Rusiji. Zbog toga se najčešće dešava da londonski sudovi presuđuju u sporovima između ruskih preduzeća.
Zapad nema mehanizam da zaustavi priliv sumnjivog novca iz Rusije, a možda ga ni ne traži
Umjesto da ometa ovu praksu, Zapad pokušava da proširi svoj uticaj na područja u kojima bi ruska vlada, inače, zadržala svoju nadležnost, kao što je oblast ljudskih prava. Pod tim se misli na zakone, koji nameću zabranu putovanja i zamrzavanje imovine službenicima za koje se vjeruje da su krivi za kršenje prava (u pitanju su ljudi kojima nije suđeno po tim optužbama, već su samo označeni od strane vlade kao nepodobni).
Kremlj se, opravdano, žestoko pobunio protiv ovakvih mjera. Naime, zapadne zemlje se na taj način upliću u oblast ljudskih prava, koja ne podrazumijeva blokiranje sumnjivog ruskog novca. Samovoljan izbor nekoliko stotina osoba, koje su označene nepodobnim i ne-dobrodošlim, nije dobar način da se zaustavi loša praksa.
Naprotiv, takav način je najgori mogući. Na zapadnim vladama je da istražuju ofšor šeme, zašto ruski sporovi završavaju u zapadnim sudovima i kako sumnjivi ruski novac završava u Evropi i SAD. Zatim se sve te istrage, iznenađujuće zaustave bez postizanja značajnijih rezultata. Primjera radi, ranije ove godine, „Dojče Banka“ je pristala na poravnanje i isplatu 630 miliona eura američkim i britanskim regulatorima zbog povezanosti sa pranjem novca njihovih klijenata u Rusiji. Naime, putem takozvanog „mirror“ trgovanja, klijenti su ilegalno prenijeli 10 milijardi dolara iz Rusije kupovanjem i prodajom akcija posredstvom podružnica „Dojče banke“ u Moskvi, Londonu i Njujorku, a vlasti su utvrdile da je banka propustila “brojne prilike” za otkrivanje, istragu i zaustavljanje takvog djelovanja. Banka je poravnanjem i isplatom 630 miliona „očistila“ svoj pogrešan postupak – ali je 10 milijardi dolara, ipak, nestalo.
„Taj novac je otrov u venu zapadnih ekonomija“, smatraju stručnjaci. Kako je tom novcu dozvoljeno da protiče bez većih prepreka, ovaj ruski sistem i dalje može da funkcioniše neometano, kao i ranije, kupujući uticaj i proširujući svoj ekonomski doseg. Zbog toga Zapad treba da bude više zainteresovan za rusku “deofšorizaciju” od samog Putina.
Izvor: Bloomberg (Leonid Bershidsky)
