Agencije za ocjenu kreditnog rejtinga više puta su padale na testovima stručnosti – od poklanjanja AAA rejtinga korporaciji Enron malo prije njenog bankrotstva, do poslednje finansijske krize u čijem su izazivanju i učestvovale. U aktuelnim raspravama povodom njihove objektivnosti, najučestalije su optužbe da su tri najveće i najmoćnije kreditne agencije daleko kritičnije prema drugim državama nego prema onoj iz koje potiču – Sjedinjenim Državama. Ipak, „velika trojka“ u određivanju rejtinga i dalje je oslonac investitorima, jer drugih izbora – i nema baš mnogo.
Ideju za osnivanje prve agencije za kreditni rejting dobio je Džon Mudi (Moody) 1909. godine, shvativši da može da naplati informacije koje je pružao investitorima voljnim da ulažu u obveznice željeznice. Kako je širenje pruga donijelo profit ulagačima, porastao je broj onih koji traže informacije o investicionim prilikama, ali i broj kompanija koje ove usluge pružaju. Od tada do danas, model njihovog finansiranja drastično se promijenio – prvo su svoje usluge naplaćivale onima kojima su bile potrebne informacije o kompanijama, a potom su počele da ih finansiraju korporacije kojima izdaju rejtinge.
To je otvorilo problem koliko su iznijete procjene objektivne, no još nije iznađen princip finansiranja koji ovakve agencije ne bi dovodio u sukob interesa. Stručnjaci kažu da bi i vraćanje na prvobitni način zarađivanja doveo do sukoba interesa, jer bi i investitori kojima su potrebne informacije mogli da utiču na snižavanje početnih rejtinga kompanija, kako bi sebi osigurali veće prinose.
Ko ima povlašćen položaj?
Rejting agencije se sada bave procjenom rizika i kreditne sposobnosti kompanija i država, kojima dodjeljuju rangove od najboljeg (AAA) do najlošijeg (C i D). Iako na svijetu postoji 76 agencija, najpoznatija je „velika trojka“ – Standard & poors (S&P), Moodys i Fitch – koja je do početka finansijske krize držala 95 odsto tržišta ovih finansijskih usluga. Pošto su najprepoznatljivije, svi igrači na tržištu uvažavaju njihove procjene, koje se uglavnom ne razlikuju, iako ove tri agencije nemaju istu metodologiju procjene rejtinga.
Opšte je mišljenje da preduzeće ili država koji imaju višu ocjenu nose manji rizik, što im snižava kamate na pozajmice i povećava cijenu njihovih hartija od vrijednosti. Posljednja finansijska kriza pokazala je, međutim, opasnu spremnost ovih agencija da klijentima „izađu u susret“, kako oni ne bi otišli kod konkurencije koja je voljna da im ugodi. Masovno kreditiranje, naduvane cijene na tržištu nekretnina i olako dodjeljivanje visokih rejtinga onima koji ih nisu zaslužili, uzrokovale su 2008. godine globalnu krizu od koje se svijet i danas oporavlja. Rejting agencije su tada, složenim finansijskim derivatima davale dobre ocjene bez pokrića, što je ohrabrilo investitore da ulažu u njih. Kraj ove sage svi dobro znamo.
Ono što je, pak, manje poznato je da je u agencijskim krugovima postojala svijest o nadolazećoj krizi, ali su ove informacije namjerno zanemarivane zbog visokih profita. Naime, u internim izvještajima Moodys-a i S&P-a, već 2005. se pisalo o predstojećem krahu na tržištu nekretnina, odnosno masovnom kašnjenju u otplati kredita i prenaduvanim ocjenama, ali ne želeći da se zamjeraju klijentima agencije ih nisu revidirale. Godinama posle izbijanja krize ova greška došla je na naplatu – američko Ministarstvo pravde je kaznilo Mudis sa 864 miliona dolara a S&P sa 1,37 milijardi zbog učestvovanja u pomenutim manipulacijama.
Fitch je kažnjen od strane Evropskog regulatora za hartije od vrijednosti i tržišta (ESMA) sa 1,38 milijardi dolara zbog kršenja pravila o ocenjivanju kreditnog rejtinga. Agencija je objavljivala informacije osobama kojima nije smjela, a nije pružala ni dovoljno vremena klijentima (konkretno Sloveniji) da se pripreme na objavu podataka o njima. Inače, one su dužne da najmanje 12 časova prije objave ocjene državama dostave informaciju o tome, kako bi se pripremile za reagovanje.
Ovi slučajevi pokrenuli su i javnu diskusiju o odnosu rejting agencija prema klijentima koji ne potiču iz njihove matične zemlje – Sjedinjenih Američkih Država. Da podsjetimo, S&P je snizio rejting Grčke u trenutku njenih pregovora sa EU o paketu pomoći, što je rezultiralo novom evropskom regulativom za rejting agencije, koja propisuje i unaprijed utvrđeni kalendar objavljivanja informacija. MMF je sproveo istraživanje i utvrdio da su loši rejtinzi pojedinih članica eurozone uticali na finansijska tržišta i u drugim zemljama monetarne unije.
Neki ekonomisti idu korak dalje, pa tvrde da se olako snižava rejting evropskim zemljama, dok su SAD – koje imaju najveći spoljni dug na svijetu – i dalje visoko rangirane. No, zaboravlja se da je 2011. agencija S&P smanjila rejting SAD na AA-plus zbog rastućeg budžetskog deficita. Dvije nedjelje kasnije, Američka komisija za hartije od vrijednosti i berzu (SEC) i Ministarstvo pravde objavili su da je ova agencija pod istragom zbog kredibilnosti njenih ocjena, a koja je okončana kaznom za S&P od pet milijardi dolara. Mnogi analitičari iznose stav da je to podstaklo agencije da budu „fleksibilnije“ prema matičnoj zemlji.
Negodujući zbog navodnog oštrijeg kriterijuma za ojcenjivanje zemalja u razvoju, članice BRICS-a svojevremeno su najavljivale osnivanje sopstvene rejting agencije, a istu ideju imale su i države sa Starog kontinenta, misleći da bi time sebe zaštitile i učinile konkurentnijim na globalnom tržištu.
Profesionalnost na ispitu
Ocjenjivanje država nije jednostavno: treba uvažiti objektivne ekonomske pokazatelje ali i subjektivne, poput informacija u medijima, očekivanja igrača na tržištu i slično, što je veoma problematično. Dodatni pritisak je odgovornost koju ta odluka sa sobom nosi – čak i minimalno snižavanje kreditnog rejtinga nekoj državi može donijeti stotine miliona eura novih troškova, za pozajmljivanje ili servisiranje postojećeg duga.
Do prije desetak godina, u rejting agencijama su radili dobro plaćeni i iskusni stručnjaci, koji bi bar pet dana boravili u zemljama koje ocjenjuju, razgovarajući sa svim relevantnim ekonomskim akterima i zvaničnicima. No, nakon krize analitičarima su smanjene plate i vrijeme boravka u stranim zemljama, što je rezultiralo odlivom kvalitetnih kadrova. Le Monde piše da se sada od njih traži da manje razmišljaju, brže rade i mehanički primjenjuju formule i metode računanja određenih pokazatelja. Ni način donošenja odluka u agencijama nije savršen – o predlozima rejtinga odlučuje Komisija za ocjenjivanje od najmanje pet članova, koji se uglavnom „vrte u krug“ i čija imena se ne otkrivaju javnosti. Stručnjaci kažu da kriterijumi ocjenjivanja nisu baš najjasniji, što sve zajedno ne garantuje punu objektivnost.
Labava regulativa
Po otpočinjanju ekonomske krize, javnost se pitala zašto oštećeni investitori nisu tužili rejting agencije i tako povratili bar dio sredstava koja su izgubili. Odgovor leži u ugovorima sa agencijama, u kojima piše da su one nezavisni ocjenjivači i da daju neobavezujuće mišljenje. Ističući da iskazuju samo mišljenje, one su zaštićene prvim amandmanom američkog Ustava.
S obzirom na činjenicu da su u privatnom vlasništvu, ne postoji neko posebno tijelo koje bi vršilo nadzor nad njima. Regulativa se zapravo svodi na različite pristupe: u SAD je 10 agencija priznato pod nazivom „nacionalne organizacije za statističko rangiranje“ (NRSRO) i od njih se očekuje da se pridržavaju „stroge procedure ocjenjivanja“; na Starom kontinentu, Evropska centralna banka prati rad velikih agencija, a u pojedinim azijskim zemljama to čine nacionalne finansijske vlasti. Države, navodno, prate da li one poštuju kriterijume ocjenjivanja, no agencije same određuju te iste kriterijume.
Amerikanci su pokušali da čvršće regulišu njihovo poslovanje Dod-Frenkovim aktom iz 2010. godine. Prema njemu, SEC je bio nadležan da NRSRO-ovima predloži nove biznis modele, međutim na ovom polju se ništa nije desilo još od 2013. Evropski parlament je, s druge strane, usvojio predlog da se ulagačima omogući da tuže agencije za kreditni rejting ako krše pravila određene zemlje i time izazivaju štetu investitorima koji u njoj posluju.
Međunarodna organizacija komisija za hartije od vrijednosti (IOSCO), podstaknuta njihovom ulogom u izbijanju krize, unaprijedila je mere za jačanje kvaliteta procesa ocjenjivanja, ali i politiku povremenog nadzora nad politikom nagrađivanja u agencijama. Članice G-20 saglasile su se da sve agencije za kreditni rejting, čije se ocjene koriste u regulatorne svrhe, moraju biti pod nadzorom koji uključuje registraciju i u skladu je sa zakonom IOSCO-a. To usklađivanje treba da sprovedu nacionalne vlade.
No, uprkos pokušajima da se uspostavi kontrola nad radom agencija koje, osim rejtinga privatnih kompanija, ocjenjuju i rejting čitavih država, njih u najvećoj mjeri i dalje kontroliše tržište, što se do sada i pokazalo kao glavni izvor problema.
Izvor: B&F
