Trump: Izmaštani kraj neoliberalizma

Nije potrebno posebno naglašavati koliki uticaj ekonomija SAD-a ima na globalnu ekonomiju, pa tako i na prilike u našem regionu. Dovoljno se samo prisjetiti putanje ekonomske krize iz 2008. godine. Upravo je zbog toga nužno raskrinkati zablude oko najavljenih ekonomskih politika novog predsjednika Donalda Trumpa koje svoje sljedbenike nalaze i na evropskoj desnici.

Tokom svoje predizborne kampanje američki je predsjednik Donald Trump iznio nekoliko prijedloga za ekonomsku politiku: masovne investicije u infrastrukturu i odbranu putem zaduživanja, carine od 35% na uvoz roba iz Meksika i 45% na uvoz onih iz Kine, ponovno otvaranje pregovora oko Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), kao i uvođenje “visoke stope graničnog poreza” za američke kompanije koje bi relocirale radna mjesta u inostranstvo. Na Trumpove prijetnje protiv relokacije radnih mjesta uskoro se nadovezao Ford objavivši da novo postrojenje neće izgraditi u Meksiku, kako je prvotno zamišljeno, već u Michiganu.

Nedugo je zatim francuska predsjednička kandidatkinja Marine Le Pen sugerisala da eto Trumpove politike već ubiru plodove ustvrdivši kako je američki predsjednik demonstrirao “da je moguće […] nametnuti relokaciju industrijskih aktivnosti za dobro američkog naroda” i prigrlila Trumpove “protekcionističke politike” nasuprot “slobodnotržišnih politika” Evropske unije. Trumpovo eksplicitno odbijanje doktrina slobodnog tržišta i uravnoteženog proračuna i zagovor protekcionizma u kombinaciji s proradničkom retorikom čuvanja radnih mjesta, natjerali su mnoge da povjeruju kako on donosi raskid s neoliberanim konsenzusom, kao i značajan pomak od politika štednje ka kejnzijanskim politikama javne potrošnje, navodno u korist američke radničke klase.

Trump kejnzijanac?

Na tom je tragu neposredno nakon izbora pisao i poznati Keynesov biograf Richard Skidelsky : “Trump je […] obećao infrastrukturne investicije vrijedne između 800 milijardi i bilion dolara, kao i snažno rezanje korporativnog poreza, a sve sa ciljem otvaranja 25 milina novih radnih mjesta i podsticanja rasta”, što “predstavlja moderan oblik kejnzijanske fiskalne politike”. Skidelsky je pozvao ljevicu da ne odbaci Trumpove prijedloge kao “ignorantsko buncanje” već da prepozna “pozitivni potencijal Trumpizma”. Iako određene Trumpove predložene mjere stvarno mogu proći pod neku vrstu kejnzijanizma, treba naglasiti da se radi o obliku kenjnzijanizma koji neće, ako se implementira, biti na korist američkoj radničkoj klasi. Kejnzijanska deficitarna potrošnja može preuzeti oblik rezanja poreskih stopa, povećanja javne potrošnje ili kombinaciju navedenog. Kao što je bio slučaj i s Ronaldom Reaganom i George W. Bushem, Trump se odlučio za kombinaciju tih mjera, ali s jasnim naglaskom na prvoj.

Što se tiče rezanja poreza, najavio je snižavanje poreza na dobit s 35% na 15%. Iako će od ovog direktnu korist imati američka kapitalistička klasa čiji će neto profiti naglo narasti, ne postoji puno razloga da se podrži Skidelskyjevo uvjerenje o rastu zaposlenosti. Snažna rezanja poreskih stopa u Reaganovoj eri ne samo da nisu doprinijela rastu zaposlenosti, već upravo suprotno: pratio ih je rast nezaposlenosti. Štoviše, uvešće se dodatna rezanja socijalnih provizija, uključujući obustavu obveznog zdravstenog osiguranja i državnih subvencija za osiguranja osoba s niskim dohocima (Medicaid), kako bi se kompezovali gubici na prihodovnoj strani proračuna koje će uzrokovati snižavanje korporativnih poreza. Preciznije, porezne olakšice za bogate će u proračunu nadomjestiti siromašni.

Što se tiče Trumpove politike potrošnje, uglavnom će se fokusirati na odbranu, s dodatkom pomenutih infrastrukturnih investicija vrijednosti blizu bilion dolara. Prvo, ne smije se upasti u zamku tretiranja infrastrukturnih investicionih politika kao inherentno progresivnih, kao što je to čest slučaj na ljevici: na primjer, Orbanov program javnih investicija u infrastrukturu, kojem je cilj bio smanjenje nezaposlenosti, zasnivao se na prinudnom radu za 150 eura mjesečno pod nadzorom policije. Drugo, kao što je uočio ekonomista Michael Roberts, često se zanemaruje da Trumpove investicije u infrastrukturu ne predstavljaju baš javni program: “Većina toga zapravo uopšte nije javna investicija. Sredstva će doći iz privatnih izvora koji će dobiti podsticaj da investiraju: velikim građevinskim kompanijama i developerima (uključujući i sam Trump Inc) biće ponuđene poreske olakšice i pravo vlasništva nad cestama i mostovima na kojima će moći ubirati cestarinu. Direktna javna potrošnja i gradnja će biti ograničeni.” Iz perspektive radničke klase i nezaposlenih teško da ima išta od “pozitivnog potencijala” u Trumpovoj “modernoj verziji kejnzijanizma”.

Lažne dileme

Osvrnimo se na rašireno vjerovanje po kojem Trumpov zagovor protekcionizma, nedavno prigrljen od brojnih evropskih konzervativaca, predstavlja kraj neoliberalne paradigme, dominantne proteklih nekoliko decenija. Kao i njegov kejnzijanizam, tako je i njegov protekcionizam popraćen pro-radničkom retorikom: predložene restrikcije spoljne trgovine navodno smjeraju na očuvanje radnih mjesta i poboljšanje životnog standarda američkih radnika. U kontekstu globalizovanog kapitalizma, Trumpovi apeli za povratak autsorsane američke industrije u SAD i slični zahtjevi Le Pen kako bi se zaštitila francuska industrija, ne predstavljaju ništa više od puste želje: daleko od toga da Trump demonstrira “da je moguće […] nametnuti relokaciju industrijskih aktivnosti za dobro američkog naroda”, kao što je Le Pen tvrdila komentarišućiodluku Forda da investira u Michiganu. S obzirom na to Fordovi automobili koji se sastavljaju u Michiganu i dalje zavise od uvoza hiljadu automobilskih dijelova koji se proizvode širom svijeta (da i ne pominjemo da Trump nije imao ništa s ovom odlukom koja je donesena zapravo prije američkih izbora), ta su obećanja krajnje neodrživa.

Isto važi i za vodeće kompanije francuske industrije: na primjer, A380 Airbus koji se sastavlja u Toulouseu iziskuje uvoz 3 miliona dijelova iz 77 zemalja svijeta. S obzirom na visoko decentralizovanu prirodu savremene industrijske proizvodnje, strašno je naivno očekivati da bi protekcionističke mjere Trumpa ili Le Pen mogle rezultirati učinkovitom relokacijom američke ili francuske industrije, i ne spominjući pritom da će te industrije, zavisne o jeftinom radu u zemljama Trećeg svijeta, imati dobrih razloga da se protive toj relokaciji. Ali čak i ako protekcionističke mjere uspiju u povratku fragmenata industrije u matične zemlje, to neće garantovati rast zaposlenosti: u američkoj automobilskoj industriji trend je posljednjih godine širenje proizvodnje automatizacijom, bez angažovanja dodatnih radnika.

Štoviše, Trumpove predložene protekcionističke mjere, uključujući carine na uvoz i granične poreze, mogu se smatrati raskidom s neoliberalnom paradigmom jedino ako neoliberalizam tretiramo kao neku vrstu idealizovane  verzije laissez-fairea, oslobođenog od državnih intervencija. Međutim, kao što je zabilježio jedan od vodećih neoliberalnih mislioca, Friedrich von Hayek, laissez-faire je “prilično dvosmislena i zavaravajuća deskripcija principa na kojima je zasnovana liberalna politika”. Prema Hayeku, razlika između države blagostanja i neoliberalne države nije u tome da je prva intervencionistička država, a druga nije. Nijedna ne može izbjeći ulazak u ekonomsku sferu. Ključna razlika tiče se svrhe ili cilja državnih intervencija. Ako država blagostanja interveniše u ekonomsku sfere sa svrhom realizacije društvenih potreba koje se ne mogu realizovati putem tržišta, onda neoliberalna država interveniše kako bi osigurala i facilitirala tržišnu konkurentnost.

Borbe frakcija kapitala

Američki ekonomista Richard Wolff je s pravom istakao kako Trumpove protekcionističke politike “predstavljaju tek posljednji pomak u staroj, prastaroj oscilaciji”. Kvote i porezi (carine) na uvoznu robu bili su, u nastojanju čuvanja profita domaćih kompanija i poboljšavanju konkurentnosti domaće ekonomije, konstitutivni dio američke politike posljednjih nekoliko decenija: recimo, kvote na uvoz šećera koje štite američku šećernu industriju ili one na uvoz japanskih automobila u svrhu konkurentnosti auto-industrije, važeće su već godinama. Borbe između zagovornika neograničene međunarodne trgovine i zagovornika protekcionizma ne treba posmatrati kao borbe između podržavaoca pro-kapitalističkih i pro-radničkih politika, već “prije svega” kao “borbe između industrija kojima više odgovara jedno ili drugo”.

Na primjer, američki proizvođači šećera su najglasniji zagovornici uvoznih kvota na šećer jer im omogućavaju prodaju šećera po višim cijenama od njihove međunarodne konkurencije, dok je američka konditorska industrija, koja bi profitirala nižim cijenama šećera, snažan protivnik kvota. Oscilacije između neograničene međunarodne trgovine i protekcionizma ne odražavaju primarno odnos snaga između kapitalista i radničke klase u datoj nacionalnoj ekonomiji, već odnos snaga između različitih frakcija domaćeg kapitala.

Predlažući uvođenje carina na uvoz robe iz Meksika i Kine, Trump se ne svrstava na stranu američke radničke klase, već štiti američke kapitaliste od sve jačih konkurentskih pritisaka meksičke i kineske industrije. Zato Trumpov okret ka (regresivnom) kejnzijanizmu i protekcionizmu ne valja tumačiti kao raskid s neoliberalnim projektom, već kao njegov nastavak.

Izvor: Bilten

Sa engleskog preveo Marko Kostanić

Check Also

Trump optužen da je Rusima otkrivao povjerljive informacije

Američki predsjednik Donald Trump ponovno se našao u središtu pažnje u ponedjeljak veče, optužen da …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *