Ko kontroliše svjetske finansije? Države ili privatne kompanije

Dodajte komentar

Velika finansijska kriza iz 2008. godine imala je katastrofalne posljedice na svjetsku ekonomiju, koja je, prema procjeni MMF, pretrpjela gubitak od 4 biliona dolara, dok su veliki dio sredstva za pokriće ovog gubitka i nelikvidnosti obezbijedile države, o čemu svjedoči podatak da je samo u SAD-u iz državnog budžeta finansijskom sektoru odobreno oko 7,7 biliona dolara za ove namjene.

Funkcionisanje svjetskog bankarskog sistema oduvjek je izazivalo pažnju javnosti, koja se kretala od ozbiljnih analiza njegovog uticaja na globalnu ekonomiju do teorija zavjere. Porodice Rokfeler, Rotšild uglavnom se smatraju za one, koji iz sjenke vuku konce u finansijskom svijetu, tako da se ni krize ne dešavaju slučajno. Da to možda i nije daleko od istine, ukazuju analize svjetske ekonomske krize iz 2008. godine. Analitičari su ustanovili da od Drugog svjetskog rata učestalost finansijskih kriza i recesija raste, a na osnovu podataka Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja SAD, manje krize se javljaju svakih 58 mjeseci, a velike jednom u vijeku, kao po nekom planu.

Države glavni kreditori propalih privatnih finansijskih institucija

Analizirajući veliku krizu iz 2008. godine bivši ministar finansija Grčke Janis Varufakis u svojoj knjizi “Globalni Minotaur”, krivicu je prebacio na SAD, odnosno, svjetsku bankarsku elitu. Sve je počelo krajem 2007. godine idejom tadašnjeg predsjednika Džordž Buša da odobri pomoć za milion američkih vlasnika stanova kako bi izbjegli konfiskaciju nekretnina od strane banaka. Potom se FED sastaje sa još pet centralnih banaka (uključujući ECB) kako bi se bankama ponudili gotovo neograničeni krediti. Početkom 2008. godine Svjetska banka predviđa globalnu recesiju, krah tržišta, FED spušta kamatnu stopu na 3,5 odsto, a reakcija na to je skok akcija na berzama. Ubrzo osiguravajuća kuća MBIA, bankrotira zbog polisa zasnovanih na obveznicama, koje sadrže “subprime” hipoteke. Ove polise osiguranja odjednom postaju opšte poznata stvar: dobijaju naziv kreditni svapovi (credit default swaps – CDS), što je kreditna izvedenica na osnovu nastanka statusa neispunjavanja obaveza. Po istom principu bankrot doživljava i AIG, kad je “Lehman Brothers” zakazali sa isplatom svojih obaveza u septembru 2008. godine.

Zbog krize u sektoru osiguranja, peta najveća banka Volstrita, “Bear Stearns” je propala, iako je 2007. godine vrijedjela 20 milijardi dolara, a preuzima je banka “JPMorgan Chase” plativši za nju samo 240 miliona dolara. U međuvremenu je MMF procijenio da je trošak kreditne krize veći od 1.000 milijardi dolara. Potom, 2008 godine, Engleska banka donosi odluku da ponudi 50 milijardi funti bankama opterećenim problematičnim hipotekama. Malo kasnije, “Royal Bank of Scotland” pokušava da izbjegne bankrot nastojeći da izvuče 12 milijardi funti od akcionara, a istovremeno priznaje da je izgubila gotovo 6 milijardi funti kroz CDO-e. Švajcarska banka UBS objavljuje da je izgubila 37 milijardi dolara na CDO-ima, kao i osiguranim hipotekama, i da namjerava da uzme gotovo 16 milijardi dolara od svojih akcionara, a slijedi je “Barclays Bank”. Američka vlada ubrizgava u dva najveća izdavača hipoteka “Fannie Mae” i “Freddie Mac” ukupno 5 biliona dolara ili 7 % godišnjeg svjetskog BDP-a. Potom je bankrotirao “Washington Mutual”, značajni hipotekarni kreditor, vredan 307 milijardi dolara, a ostatke je kupila banka “JPMorgan Chase”.

Događaji se dalje odvijaju kao na traci: britanska vlada je nacionalizovala “Bradford & Bingley” po cijeni od 50 milijardi funti u novcu i garancijama, a Belgija, Francuska i Luksemburg su uložile 6,4 milijardi eura u banku “Dexia”, kako bi spriječile njeno gašenje. Vlada SAD odobrava 700 milijardi dolara da spasi Volstrit, dok njemačka vlada ulaže 50 milijardi eura u spas jedne od svojih banaka “Hypo Real Estate”. Islandska vlada objavljuje da preuzima tri banke, jer nisu u stanju da nastave poslovanje kao privatni kreditori, a bankrot banaka dovešće do bankrota cijele države. Britanska vlada ulaže dodatnih 50 milijardi funti u finansijski sektor i nudi 200 milijardi funti u obliku kratkoročnih kredita. Američki državni Trezor daje dodatnih 20 milijardi dolara “Citigroup”, a FED ubacuje još 800 milijardi dolara u finansijski sistem, dok Evropska komisija odobrava 200 milijardi dolara.

Kriza pojela 4 biliona dolara – kazne za krivce 100 puta manje

U januaru 2009. godine MMF upozorava da će globalni ekonomski rast biti negativan, prvi put nakon 1945. godine, a Međunarodna organizacija rada predviđa gubitak 51 milion radnih mjesta širom svijeta. Obije procjene pokazaće se kao tačne. Finansijska kriza prelila se na realni sektor. Posle toga FED odlučuje da otkupi još više “loših dugovanja” (sada bezvrijednog privatnog novca Volstrita) za svotu od 1,2 biliona dolara. U aprilu iste godine, G20 odlučuje da stavi 1,1 bilion dolara na raspolaganje finansijskom sistemu, uglavnom pod pokroviteljstvom MMF-a, koji će ubrzo nakon toga procijeniti da je kriza uništila vrijednost finansijske imovine za oko 4 biliona dolara.

Široj javnosti je gotovo nepoznato da su Federalne rezerve (FED) u privatnom vlasništvu, iako upravljaju monetarnom politikom SAD-a, vrše regulaciju i kontrolu bankarskog sektora, obezbjeđuju finansijsku stabilnost i monopol nad nacionalnim platnim sistemom. FED danas predstavlja najveću i najprofitabilniju privatnu korporaciju na svijetu, koja upravlja imovinom od oko 4,3 triliona dolara, dok je njen profit u 2015. godini iznosio 100,2 milijarde dolara. Iako zvanično nisu poznati vlasnici FED-a, zna se da su osnivači, a vjerovatno i današnji akcionari, najveće banke u SAD: “JP Morgan Chase”, “Bank of Amerika”, “Citigroup”, “Goldman Sachs” i “Morgan Stanly”.

Ako se ima u vidu da su SAD najveći akcionari Svjetske banke (16,4 odsto) i MMF-a (18,2 odsto), a novac američkoj vladi obezbjeđuje FED, to znači da imaju najveći uticaj na strateško i operativno upravljanje tih međunarodnih institucija, čije su odluke sasvim sigurno u velikoj mjeri kreirane interesima najveće ekonomske sile.

Ako je za utjehu, 2015. godine pet najvećih svjetskih banaka: švajcarsk UBS,  američke “JPMorgan Chase” i “Citigroup”, kao i britanske “Barclays” i “Royal Bank of Scotland”, proglašeno je krivim za namještanje kamatnih stopa i manipulaciju deviznim kamatama i na ime kazne moralo da plati ukupno 5,7 milijardi dolara. To je prvi put u istoriji da je pet najvećih banaka u isto vrijeme proglašeno krivim za djelo teške prevare i manipulacije, a posle skoro pola vijeka, prvi put da pomenute dvije američke banke gube sudsku parnicu.

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *