Američki predsjednik Vilson je tri godine posle potpisivanja akta o osnivanju Centralne banke SAD-a 1913. godine izjavio: “Ja sam nesrećan čovjek. Nenamjerno sam uništio sopstvenu državu. Stanje nacije i sve naše aktivnosti su u rukama nekoliko ljudi. Ne postoji vlada slobodnog mišljenja i vladavina većine, već vlada po volji i interesu male grupe dominantnih ljudi.“
Osnivanje i upravljanje najvećom finansijskom institucijom na svijetu, koja kontroliše centralni monetarni sistem SAD-a, izazivao je manje ili više podozrenje stručne javnosti, a posle najnovije finansijske krize iz 2008. godine, aktuelizovalo je kod običnog svijeta, naročito američkih poreskih obveznika, pitanje stvarne uloge ove institucije čiji su članovi, ili prezicnije rečeno akcionari, isključivo privatne banke.
Kako je moguće da u savremenom društvu centralna monetarna vlast bude isključivo u rukama privatnih korporacija, kako ih krsti federalna administracija, i da li je FED danas stožer javnog ili privatnog interesa privatnih banaka koje su ga osnovale i danas upravljaju najvećim privatnim monopolom na svijetu, što podrazumijeva upravljanje monetarnom politikom SAD-a, regulaciju i kontrolu bankarskog sektora, obezbjeđivanje finansijske stabilnosti i monopol nad nacionalnim platnim sistemom
Mit o FED-u kao neprofitnoj i državnoj instituciji
FED danas predstavlja najveću i najprofitabilniju privatnu korporaciju na svijetu koja upravlja imovinom od od 4,3 triliona dolara (podaci avgust 2016), dok je njen prošlogodišnji profit iznosio 100,2 mlrd dolara. Iako najveći dio svog profita transferiše ministarstvu finansija, akcionari ove korporacije imaju zagarantovan prihod u formi dividende na akcije koje drže, i to u iznosu od 6% godišnje, iako u statutu FED-a stoji da je ova institucija neprofitna!?
Ovaj mit o neprofitnom karakteru FED ne može da sakrije, kao ni činjenicu da sistem FED-a ne potpada pod punu nadležnost federalne države niti njenih propisa.
Sistem federalnih rezervi u osnovi čini dvanaest regionalnih banaka federalnih rezervi, koje delegiraju odgovorna lica unutar sistema upravljanja sastavljenog od raznih tijela FED-a. Predsjednika i potpredsjednika Borda direktora postavlja predsjednik SAD-a i ako postoje mehanizmi nominalne kontrole rada od strane federalne države, u suštini monetarnu politiku ove države vode predstavnici akcionara – privatne banke delegiranjem lica u predstavnička tijela i organe banke. Najveći uticaj i moć ima New York FED koji zajedno sa još četiri regionalna FED-a ima zagarantovano predsjedničko mjesto i očigledno najveći uticaj.
Posebno je interesantna pozicija FED-a unutar sistema državne kontrole, tačnije – u praksi – državni administrativni i pravosudni sistem ne prepoznaje FED-ov sistem regionalnih banaka kao dio državnog aparata, već kao privatnu korporaciju. Stavom Njujorškog okružnog suda iz 2009. godine, u postupku Blumberga protiv Borda direktora FED-a 2009, sud je zaključio da, iako Odbor direktora predstavlja federalnu agenciju koja je podložna nadležnosti federalnog akta o dostupnosti informacija, njujorški FED i ostale regionalne banke predstavljaju privatne korporacije i nisu predmet državnih restrikcija odnosno samog zakona, iako je u tom momentu njujorški FED upravljao sa 1,7 triliona dolara hitnog državnog programa u zajmovima (emergency lending program).
Mit o transparentnosti vlasničkog interesa i upravljanja FED-om
Najveća misterija u vezi sa poslovanjem ovog sistema vezana je za akcionare ove korporacije. Podaci koji su javno dostupni isključivo tangiraju imenovana lica u tijela i organe FED-a, no struktura akcionara i glasačka neposredna i posredna prava nisu poznata jer se radi o pravnoj formi koroporacije koja nije javna, odnosno struktura akcionara ne mora biti poznata, što je najčešće i slučaj. Nesporno je da su akcionari regionalnih banaka FED-a banke sa nacionalnim poslovanjem u skladu sa Aktom o osnivanju FED-a.
No, vlasništvo nad nacionalnim sistemom od javnog interesa i dalje ostaje tajna posle 100 godina od osnivanja, što je prosto neodrživo u razvijenoj demokratiji, pogotovo posle finansijske krize u kojoj je FED učestvovao i bilo ključni akter u navodnom spašavanju američkih finansija, gdje su utrošeni trilioni dolara za spasavanje američkih privatnih finansijskih institucija, dok je 9,3 miliona običnih ljudi bilo prinuđeno da prodaje svoje nekretnine ili da ih preda svojm zajmodavcima usljed pada tržišta nekretnina.
U javnosti se spekuliše sa posrednim uticajem pojedinaca na sistem FED preko povezanih finansijskih institucija, počevši od porodice Rokfeler, pa sve do britanskih banaka, pa čak i ozbiljnog uticaja ostalih evropskih banaka.
Kolika je veličina i potencijalni uticaj finansijskog privatnog sektora, jasno se vidi iz martovskog podatka da prvih deset banaka u SAD-u ima imovinu od 7.671 mlrd dolara što je zbirni ekvivalent BDP-u Japana i Njemačke, dok prva sa liste JP Morgan Chase banka raspolaže sa 2.350 milijardi dolara, što je približno jednako BDP-u Francuske. Koliki je stvarni uticaj ovih institucija na finansijsko tržište pokazalo se u raspletu finansijske krize od 2008. do danas, kada je samo u SAD-u, osim javno poznatog bejlauta od 700 milijardi dolara, američka država dodatno finansirala finansijski sektor SAD-a u iznosu od 7.700 mlrd sredstava u formi garancija i kreditnih limita, što je otkriveno tek revizijom poslovanja federalnih rezervi u novembru 2011. Prema javno dostupnim podacima kontrolnih organa u SAD-u (TARP), ova cifra nije konačna, tačnije barata se sa dvostruko većim iznosom sredstava koje će FED distrubuirati u korist finansijske podrške, naravno na teret monetarnog i poreskog sistema SAD-a.
Kako je moguće da se bez kontrole raspolaže sa monetarnim resursima države i to u ogromnom dijelu u korist privatnih finansijskih institucija i gdje je tu javni interes? Možda i postoji, no, ako je tako, zašto neko to krije!
Ono što je sigurno jeste da posle 100 godina od osnivanja FED-a tadašnji osnivači, a današnji akcionari, postaju najveći dužnici ove institucije, a najveći dio duga odnosi se na šest najvećih banaka u SAD-u i to JP Morgan, Bank of Amerika, Sitigrupa, Wells Fargo, Goldman Sachs i Morgan Stenli.
Kriza 1907. i uloga JP Morgana
Osnivanju FED-a prethodila je ozbiljna finansijska kriza 1907. godine izazvana nekontrolisanim razvojem tržišta novca i predimenzioniranim ulaganjem u akcije i druge hartije od vrijednosti. Oktobra te godine, Njujoška berza je izgubila 50% svoje vrijednosti što je dovelo da bankrota velikog broja ulagača i ugrozilo opstanak velikog broja banaka i tzv. finansijskih trastova koji su u velikoj meri kreditirali kupovinu akcija ili su sami bili u posjedu istih.
Potencijalni domino efekat bankrota prijetio je da ugrozi osnove finansijskog sistema i razvoj američke industrije. Preduzetnička Amerika nije čekala rješenje federalne države, koja u tom momentu nije imala centralizovani bankarski i monetarni sistem kojim bi mogla da reaguje na tržištu, već je na inicijativu J.P. Morgana napravila plan o obezbjeđivanju sredstava i instrumenata kojim će stabilizovati tržište. JP Morgan je okupio 50 najvećih finansijskih institucija i tražio da finansiraju opstanak Trust Company of America i Lincon Trust Company sopstvenim sredstvima, dok je sam otkupio 30 mil dolara obveznica grada Njujorka spasavajući ga od bankrota. Takođe je preuzeo akcije TCI, tada druge čeličane u SAD-u, čija cijena je prijetila da uništi Moore & Schley, vodećeg finansijskog igrača.
Nastanak FED-a 1913. godine
Akcija spasavanja američke ekonomije izazvana krizom 1907. je uspjela. Amerika je preživjela drugu ozbiljnju krizu (prva 1893), oba puta uz pomoć JP Morgana. Dotični je iz krize izašao još veći, čiji je uticaj dosezao do 122 upravna odbora javnih kompanija (listiranih na berzi). Njihova tržišna kapitalizacija bila je 22,5 mlrd tadašnjih dolara, što je prestavljalo ¾ vrijednosti cjelokupne njujorške berze, što je utvrdila Pujova komisija u svojoj istrazi antitrast monopola 1912/1913. godine, koji se vodio protiv Morgana i ostaliha banaka.
Zahvaljujući poukama iz prethodnih iskustava, u SAD-u se otvorila debata oko formiranja centralnog monetarnog autoriteta, uz naravno političko lobiranje interesnih grupa, prevashodno kroz predlog senatora Aldridža, predsejdnika Nacionalne monetarne komisije, demokrata i tasta Džona Rokfelera juniora. On je svoj zakonski predlog oblikovao u dogovoru sa Volstritom koji je postignut 1910. godine u Džeki Ajland Klubu, na tajnom skupu kojem su prisustvovali predstavnici Rokfeler porodice, Siti Banke Njujorka, JP Morgana, First National Bank od New York, kao i Paul Warburg, predsednik Kuhn, Loeb and Co.
Njegov predlog zvanično je predstavljen 1911. godine pred kongresom koji, gdje je većinu činila republikanska većina koja je mahom podržavala otvoreno ovaj predlog za razliku tadašnjeg predsjednika Tefta od demokrata koji su mahom bili protiv centralizovanog sistema kojim bi se omogućilo da monetarnim sistemom upravljaju predstavnici privatnih banaka. Promjenom većine u Kongresu posle izbora 1912. godine, kada demokrate preuzimaju vlast i nominacijom predsjednika Vilsona, očekivalo bi se da ovaj predlog ne prođe kongres. No, posle duge i naporne debate i mnogo izmjena, akt kojim se osniva FED, kao jedina centralna banka u svijetu, čiji su akcionari privatne banke, usvojen je 1913. godine.
A. Misailović, Ekonomski online
