Posljednjih su se godina pojavili oblici zapošljavanja koji ne odgovaraju tradicionalnom samozapošljavanju ili standardnomu nesamostalnom zapošljavanju.
Rast i širenje atipičnih ugovora o zapošljavanju i sve veća važnost vještina, fleksibilnosti i autonomije u organizacionim okolinama izazvali su opširnu raspravu o mogućim strukturnim promjenama u domeni rada.
Uzimajući u obzir sve te novosti na evropskom tržištu rada, moguće je utvrditi pet temeljnih kategorija samozapošljavanja:
1. Preduzetnici koji vode svoje poslove zapošljavajući druge.
2. Tradicionalni ‘slobodni profesionalci’ koji, da bi mogli obavljati posao, moraju ispunjavati određene zahtjeve, poštovati propise i profesionalne kodekse, često i polagati ispite da bi mogli biti na popisu javnih registara.
3. Obrtnici, trgovci i poljoprivrednici koji predstavljaju tradicionalne oblike samozapošljavanja; najčešće rade s članovima porodice, eventualno s manjim brojem zaposlenih.
4. Samozaposleni radnici kvalifikovane, ali neregulisane struke koji se katkad nazivaju ‘novi profesionalci’, na promjer u djelatnostima novih (i zelenih) tehnologija.
5. Samozaposleni radnici nekvalifikovane struke koji vode vlastiti posao bez pomoći radnika, katkad im pomažu članovi porodica.
Izvor: Analiza Evropskog udruženja za poboljšanje životnih i radnih uslova
