Prosječna zarada kao lažni indikator životnog standarda

Najkorišćenija statistička informacija u prikazu životnog standarda određene zemlje je prosječna zarada. Razlika između visine prosječne plate i one koju većina radnika prima sugeriše da statistika ipak nije politički neutralan instrument. Da bi se adekvatnije prikazala nejednakost dohotka u kapitalističkim ekonomijama potrebno je uključiti druge statističke metode.

Prije nekoliko mjeseci, italijanski nacionalni statistički zavod je saopštio da će ubuduće, tačnije od oktobra tekuće godine, prihode od “protivzakonitih delatnosti” (trgovine drogom, prostitucije i krijumčarenja) uključivati u obračun bruto domaćeg proizvoda, a u skladu sa novim pravilima za članice EU i preporukom Eurostata, evropske statističke agencije. Nije prošlo mnogo, a za Italijom su pošle i druge zemlje. Razlog prelaska na novi obračun može da ima neke veze sa željom da se bolje sagledaju sve privredne transakcije, ali su praktične koristi za neke od zemalja važnije – tako Eurostat procjenjuje da će novi metod obračuna “povećati” britanski BDP za 3-4%, nemački i francuski za 2-3%, a španski i italijanski za 1-2%. Ovako “povećanje” će svakako biti od značaja za one zemlje čiji je deficit blizu zvanične dozvoljene granice od 3% BDP-a – što je veći BDP, to je ova granica dalja i to je veći prostor za fiskalno manevrisanje u odnosu na najmoćnije ustanove EU. Drugim zemljama, ipak, ovo može biti problem jer veći BDP znači i manje novca iz zajedničkih fondova Unije.

Ovaj kratki primjer nam pokazuje da je jedan od glavnih pokazatelja blagostanja i privrednog rasta podložan tehničkim odlukama koje ga mogu smanjiti ili uvećati, nezavisno od realne privredne dinamike, kao i to da čisto računovodstvene odluke mogu imati dalekosežne političke posledice. U suštini, kao što je negde već sigurno rečeno, statistika je ono što od nje napravite – brojevi mogu da pokazuju jedno, a stvarnost drugo. To, naravno, ne znači da su statistički podaci bezvrijedni ili da treba negirati korisnost statistike, već da oni mogu biti matematički ili formalno ispravni, ali da ne moraju odražavati stvarnost na jedan društveno relevantan i bitan način. Drugim rečima, oni mogu biti tačni, ali ne i informativni.

Ekstremne razlike u prihodima čine prosečnu platu neadekvatnim mjerilom

To je naročito poznato stanovnicima naših krajeva, svaki put kada se suoče sa onim poznatim podatkom koji bi trebalo da im nešto kaže o njihovom životnom standardu, a to je – prosječna plata. Prema poslednjim podacima, ona je, u neto iznosu, u Srbiji iznosila oko 390 eura, u Bosni i Hercegovini oko 430, Crnoj Gori 473, a u Hrvatskoj oko 730 eura. Nevjerica sa kojom ljudi reaguju na ovakve podatke nije neopravdana, tim prije što, sudeći prema nekim istraživanjima, veliki broj ljudi zapravo prima platu koja je ponekad i znatno ispod prosječne Dakle – šta nije u redu sa prosečnom platom?

Na prvom mjestu, prosječna plata se, slično svakom proseku (tačnije, aritmetičkoj sredini), računa tako što se masa isplaćenih zarada (u mjesecu, godini…) podeli sa brojem zaposlenih na kraju perioda o kome se radi. Tako se dobija broj koji nam govori nešto o skupu – u ovom slučaju platama – ali samo pod određenim okolnostima. Prije svega, na prosjek utiču sve vrijednosti, tako da prisustvo ekstremnih vrijednosti može da ozbiljno iskrivi sliku – na primer, ako od ukupno deset plata šest iznosi 500 eura, dve 2.000, a poslednje dve 3.000, prosečna plata bi bila 1.300 eura, što nam, s obzirom da više od polovine plata u ovom primeru iznosi 500 eura, ne govori mnogo.

U ovom slučaju, prosječna plata nije “tipični” predstavnik i ne može da se kaže da “tipični radnik” u takvom hipotetičkom preduzeću ima platu od 1.300 eura. Međutim, ako se većina plata nalazi oko vrijednosti od 500 eura, onda će prosjek biti smislen kao pokazatelj. Radi se o tome da prosjek ima smisla izračunavati samo kada skup za koji se računa (u ovom slučaju, ukupna masa isplaćenih zarada) ima “normalan raspored”, odnosno kada je većina vrijednosti koncentrisana oko sredine – čim postoje ekstremne vrijednosti, prosjek daje netačnu sliku. S obzirom da u kapitalizmu generalno raspodela prihoda nema normalan raspored, jer veliki broj ljudi ima niske i relativno niske prihode, a mali broj ljudi izuzetno velike, prosjek prihoda nam ne govori mnogo. I zapravo, što je veća nejednakost u prihodima, što je veći broj ljudi koji imaju malo, a manji broj onih koji imaju sve više i više, to će prosjek biti manje i koristan za bilo kakvo realno sagledavanje prihodovne strukture.

U tom smislu, rast prosječne plate ne mora da znači i rast nižih plata, pa čak ni onih srednjeg nivoa – on lako može da znači rast gornjih 10-20% platnih kategorija (što je često slučaj), dok ostale kategorije mogu čak i da padaju, zbog čega prosek može da zavara da se radi o rastu standarda, mada se događa upravo suprotno, jer gornje kategorije “vade” prosjek. S tim u vezi, mnogo bolji pokazatelj životnog standarda, a u vezi sa primanjima, jeste tzv. “medijalna” ili srednja plata, što se odnosi na onaj iznos plate koji dijeli skup svih plata na dva jednaka djela – polovina svih plata je ispod nje, a polovina iznad. Zbog te svoje osobine, ona nam mnogo više pomaže u sagledavanju tipičnih, “većinskih” primanja (pošto manje od nje ima 50% svih zaposlenih) i toga kako većina stanovništva podmiruje svoje životne potrebe. Za ilustrovanje razlike između prosječne i medijalne plate mogu da posluže neki podaci o prihodima u razvijenijim kapitalističkim zemljama. U SAD je 2004. godine prosječni prihod po domaćinstvu iznosio $60.528, a medijalni tek $43.318 – što znači da je bar polovina svih domaćinstava imala prihod ispod prosječnog! U Ujedinjenom kraljevstvu je, za period 2006.-07., prosečni porodični neto prihod na nedeljnom nivou iznosio 463 funte, a srednji – 377 funti. U vezi sa rastom prosječnog dohotka, prema jednom izvještaju Kancelarije za budžet američkog Kongresa, u periodu od 1970. do 1986. prosječni porodični prihod je porastao za 20%, dok se srednji prihod zapravo smanjio, i to za 3%. Za zemlje našeg regiona ne postoje ovako precizni i potpuni podaci (često se medijalni prihod ili plata uopšte i ne računaju), ali nam ovi slučajevi ipak dovoljno ilustruju probleme mjerenja životnog standarda preko prosječnih primanja i glavni argument u prilog upotrebe medijalne plate ili prihoda. U svakom slučaju se može ustanoviti jedno opšte pravilo – što je veća materijalna nejednakost, to manje smisla ima prosječna plata kao merilo standarda.

Problemi metodologija statističkih zavoda

Drugi skup problema, nezavisno od opštih osobina prosjeka kao mjere centralne tendencije, tiče se konkretne metodologije nacionalnih statističkih zavoda i osobenosti svake nacionalne privrede. Na primjer, Republički zavod za statistiku u Srbiji prosječnu platu računa na osnovu obrasca koji popunjava određeni uzorak pravnih lica i preduzetnika, zajedno sa evidencijama iz Poreske uprave u slučaju preduzetnika. Glavni problem ovdje predstavlja ogroman broj neprijavljenih radnika – procjenjuje se da između 650 hiljada i milion radnika u Srbiji, skoro polovina, radi “na crno”. S obzirom na to da poslodavci ove ljude nisu prijavili nadležnim organima, oni i njihove plate uopšte ne figuriraju u zvaničnoj statistici, što se najjasnije vidi u metodologiji obračuna prosječnih zarada hrvatskog Državnog zavoda za statistiku (slična metodologija je na djelu i drugdje), gde se kaže da se podaci odnose na zaposlene koji “imaju zasnovan radni odnos bez obzira na vrstu radnog odnosa i duljinu radnog vremena…”. Prema tome, svi oni koji nemaju zasnovan radni odnos ne ulaze u obračun prosječne plate, pa se ona, u tom smislu, ne može koristiti kao reprezentativna ni za jednu privredu koja se suočava sa raširenim radom “na crno”. Pored ovoga, još dvije okolnosti narušavaju preciznost prosječne plate kao glavnog merila standarda stanovništva – udeo nezaposlenih i udio starijeg stanovništva.

Na kraju, osim medijalne plate, postoji bar još jedan informativni i realni pokazatelj životnog standarda, odnosno kupovne moći – minimalna i prosječna potrošačka korpa. Minimalna potrošačka korpa se može definisati kao nivo potrošnje domaćinstva koji obezbjeđuje “održavanje života i radnog kapaciteta članova domaćinstva”, dok se prosječna odnosi na nivo potrošnje dobara i usluga jednog prosječnog domaćinstva. Tako je, na primjer, za pokrivanje minimalne (!) potrošačke korpe u Srbiji u julu 2014. godine bilo potrebno 76% jedne prosječne zarade – ako uzmemo u obzir da najveći dio zaposlenih prima platu ispod prosječne, jasno je da, prosto rečeno, najveći dio zaposlenih ne može da sa jednom platom pokrije ni minimalnu potrošačku korpu. Prema podacima nekih potrošačkih organizacija u Srbiji, za iole “dostojanstven” život četvoročlane porodice potrebno je 1.200 eura, što iznosi čak četiri prosječne plate ili šest minimalnih plata. U ovom pogledu je očigledno da je mjerenje standarda preko obe varijante potrošačkih korpi daleko pouzdanije i preciznije i da nam daje neku sliku o tome koliko smo daleko od onoga što se smatra relativno normalnim životom.

U tom smislu, za većinu ljudi iznos prosječne plate predstavlja podjednako beznačajan podatak kao i ona čuvena računica prema kojoj je “prosječni čovek” 28-godišnji Kinez, dešnjak, sa mobilnim telefonom ali bez bankovnog računa.

Preuzeto sa Biltena