Svi žele da znaju, ali se malo ko usuđuje da pita. Kolika je tuđa plata?
U tržišnim ekonomijama, to je tradicionalna poslovna tajna. Znaju se samo plate državnih službenika, jer se plaćaju parama poreskih obveznika, dok kompanije klauzulama radnog ugovora ili svojim korporativnim kodeksima nastoje da to bude i ostane samo stvar između poslodavca i svakog pojedinačnog zaposlenog.
Ima mnogo razloga za to. Interes firme je prije svega da prođe jeftino, pa će, po pravilu, ponuditi najnižu platu koju onaj ko traži posao hoće da prihvati. A koliko će to biti zavisi od mnogih faktora. Od toga šta zaposleni zna i umije, pa do situacije na tržištu. Visoke stope nezaposlenosti ne idu baš u prilog onima koji bi da se domognu makar kakvog posla a to, kao što znamo, naši poslodavci danas uveliko eksploatišu.
Ima, međutim, sve više dokaza da je i ovaj, jedan od poslednjih tabua na radnom mestu, na udaru. I to sa više strana.
Jedan je doba sveopšte transparentnosti koju su donijeli internet i njegove društvene mreže. Uveliko je već ušlo u modu da ljudi i svoje najintimnije tajne stavljaju na svoje Fejsbuk profile ili ih emituju preko Tvitera. A to nije ništa drugo nego postavljanje tih informacija na, ovoga puta virtuelnu, oglasnu tablu koja se vidi u cijelom svijetu.
Drugi je u razumljivoj želji ljudi da se porede sa drugima. U firmi, to su kolege, oni koji rade na istim poslovima. Da li smo plaćeni isto, uobičajena je lična dilema. Uvijek postoji neki crv sumnje da smo lošije prošli i prihvatili lošiji ugovor ili da neko ko je po našoj procjeni manje sposoban i manje vrijedan, na kraju mjeseca kući ponese više.
Rezultat toga je da svako na kraju nađe nekoga sa kim može da razmijeni ovu povjerljivu informaciju. A informacija je uvijek moć.
U radnom okruženju ta moć, međutim, može da ima destruktivan uticaj. Studija koju su o ovome prošle godine zajednički sprovela tri američka univerziteta (Univerzitet Kalifornije, Berkli i Prinston), pokazala je da se oni koji su plaćeni ispod kompanijskog prosjeka, po pravilu odlučuju da bolju platu potraže negdje drugdje, što je uvijek gubitak za kompaniju, jer svakom novom namješteniku uvijek treba vrijeme da se obuči i uklopi u tim. To, naravno, ima svoju cijenu u izgubljenoj produktivnosti i novcu.
Da li to znači da bi bilo bolje kada bi isplatne liste bile javne, kao u naše samoupravno vrijeme? Neki menadžeri kažu da njihovo iskustvo pokazuje da je tim efikasniji kad niko ne pokušava da dokuči kako su plaćene kolege. Ima, naravno, i veoma uvjerljivih argumenata protiv: ne prihvataju svi da je neko s razlogom plaćen više, što može da zatruje atmosferu, pa se zato preporučuje da svaka kompanija odvaga argumente za i protiv transparentnosti svoje politike plata.
Da li i kako na poslu postaviti pitanje visine plate? Ako neko baš to želi, savjet je da to pitanje pokrene samo sa kolegama u koje ima povjerenja. Pravilo je da to nikako ne činite ako samo želite da se pohvalite kako ste baš dobri, ili ste samo vi upravo dobili povišicu. A sem toga, budite spremni i na razočarenje ako se pokaže da ste u pregovorima izvukli kraću slamku.
Ako o tome pak želite da razgovarate sa šefovima, tema može da bude samo platna politika i kriterijumi za određivanje zarada. Ako želite povišicu, tražite je samo onda kad se u nekom projektu istaknete. Budite svjesni i konteksta: ne tražite više za sebe neposredno posle objavljivanja godišnjeg ili kvartalnog izvještaja koji pokazuju da se položaj firme pogoršao.
Najzad, nikako ne zloupotrebite povjerenje kolege koji vam je otkrio tajnu svoje plate. I svakako imajte u vidu opciju iz narodne poslovice – da onaj ko traži veće, (može da) izgubi iz vreće.
